-

1.

Treba li odredbe iz Direktive o PDV-u (1), s obzirom na njezina opća načela, posebno načela djelotvornosti i porezne neutralnosti, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis i nacionalna praksa koja se temelji na njemu, na temelju kojih, ako obveznik PDV-a greškom izda račun s PDV-om za isporuku koja mu ne podliježe i uplati taj porez u državni proračun na način koji se može dokazati, a primatelj računa plati navedeni PDV njegovu izdavatelju, nacionalno porezno tijelo taj PDV ne vraća ni izdavatelju ni primatelju računa?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora Suda na prvo prethodno pitanje, treba li odredbe Direktive o PDV-u, s obzirom na njezina opća načela, posebno načela djelotvornosti, porezne neutralnosti i nediskriminacije, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se, u slučaju poput opisanog u ranijem pitanju, primatelju računa uopće ne dopušta da povrat PDV-a zatraži izravno od nacionalnog poreznog tijela ili mu se to dopušta samo ako je nemoguće ili pretjerano teško zahtijevati sporni iznos PDV-a na drugi građanskopravni način, osobito ako je u međuvremenu došlo do likvidacije izdavatelja računa?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na ranije prethodno pitanje, je li nacionalno porezno tijelo u tom slučaju obvezno platiti kamate na PDV koji treba vratiti? Ako ta obveza postoji, koje razdoblje obuhvaća? Primjenjuju li se na tu obvezu opća pravila o povratu PDV-a?