Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

Privremena verzija

PRESUDA SUDA (veliko vijeće)

10. svibnja 2017.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Dužnosnik Europske unije – Pravilnik o osoblju – Obvezno osiguranje u sustavu socijalne sigurnosti institucija Europske unije – Dohoci od nekretnina ostvareni u državi članici – Obveza plaćanja općeg socijalnog doprinosa, socijalnog davanja i dodatnih doprinosa na temelju prava države članice – Sudjelovanje u financiranju socijalne sigurnosti te države članice”

U predmetu C-690/15,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio cour administrative d’appel de Douai (žalbeni upravni sud u Douaiju, Francuska), odlukom od 14. prosinca 2015., koju je Sud zaprimio 21. prosinca 2015., u postupku

Wenceslas de Lobkowicz

protiv

Ministère des Finances et des Comptes publics,

SUD (veliko vijeće),

u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Tizzano, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič, L. Bay Larsen, M. Berger i A. Prechal, predsjednici vijeća, C. Toader, M. Safjan, D. Šváby, E. Jarašiūnas, C. G. Fernlund i F. Biltgen (izvjestitelj), suci,

nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,

tajnik: V. Giacobbo-Peyronnel, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 18. listopada 2016.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za W. de Lobkowicza, G. Hannotin, odvjetnik,

–        za francusku vladu, G. de Bergues, D. Colas, R. Coesme i D. Segoin, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, D. Martin i G. Gattinara, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 6. prosinca 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje prava Unije radi odgovora na pitanje postoji li načelo primjene zakonodavstva samo jedne države članice, kao što je to navedeno u Uredbi Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji koja je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 307/1999 od 8. veljače 1999. (SL 1999., L 38, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 153., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), i u Uredbi (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.), a kako ga je Sud protumačio u presudi od 26. veljače 2015., de Ruyter (C-623/13, EU:C:2015:123).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između Wenceslasa de Lobkowicza, umirovljenog dužnosnika Europske komisije, i ministère des Finances et des Comptes publics (Ministarstvo javnih financija, Francuska) u vezi s obvezom plaćanja socijalnih doprinosa i davanja na dohotke od nekretnina ostvarene u Francuskoj od 2008. do 2011.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        Članak 12. Protokola (br. 7.) o povlasticama i imunitetima Europske unije (SL 2010., C 83, str. 266.; u daljnjem tekstu: Protokol) glasi kako slijedi:

„Dužnosnici i ostali službenici Unije dužni su plaćati porez u korist Unije na plaće, nadnice i prihode koje im isplaćuje Unija, u skladu s uvjetima i postupcima koje utvrđuju Europski parlament i Vijeće, uredbama, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja sa zainteresiranim institucijama.

Oni su oslobođeni od plaćanja nacionalnih poreza na plaće, nadnice i prihode koje im isplaćuje Unija.”

4        U skladu s člankom 13. tog Protokola:

„Pri primjeni poreza na dohodak, poreza na bogatstvo i poreza na nasljedstvo te pri primjeni konvencija o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklopljenih među državama članicama Unije, za dužnosnike i ostale službenike Unije koji isključivo radi obnašanja svojih dužnosti u službi Unije imaju boravište na državnom području države članice koja nije zemlja njihove porezne rezidentnosti, u trenutku stupanja u službu Unije smatra se kako u zemlji njihova stvarnog boravišta tako i u zemlji njihove porezne rezidentnosti, da su zadržali rezidentnost u potonjoj zemlji [...]

[...]”

5        U skladu s člankom 14. navedenog Protokola:

„Europski parlament i Vijeće, uredbama, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja sa zainteresiranim institucijama, utvrđuj[u] program prava iz socijalne sigurnosti za dužnosnike i ostale službenike Unije.”

6        Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske unije uspostavljeni su Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i [uvjetima zaposlenja koji se primjenjuju] na ostale službenike tih Zajednica i o uspostavi posebnih mjera privremeno primjenjivih na dužnosnike Komisije (SL 1968., L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 1324/2008 od 18. prosinca 2008. (SL 2008., L 345, str. 17.).

7        Članak 72. Pravilnika o osoblju određuje:

„1.      Dužnosnik [...] [ima] zdravstveno osiguranje kojim se, podložno pravilima koje tijela za imenovanje institucija [Unije] sporazumno utvrđuju nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju, pokriva do 80 % nastalih troškova. [...]

[...]

Trećinu doprinosa potrebnih za to osiguranje plaća dužnosnik, uz uvjet da taj iznos nije veći od 2 % njegove osnovne plaće.

[...]”

8        Članak 73. Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi:

„1.      Od dana stupanja u službu dužnosnik je osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nesreća kako je predviđeno pravilima koja sporazumno donose tijela za imenovanje institucija [Unije] nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju. Dužnosnik doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1 % osnovne plaće.

[...]”

9        U skladu s člankom 83. Pravilnika o osoblju:

„1.      Davanja isplaćena u okviru ovog mirovinskog sustava terete proračun [Unije]. Države članice zajednički jamče isplatu tih davanja u skladu s ljestvicom utvrđenom za financiranje tih rashoda.

[...]

2.      Dužnosnici doprinose jednu trećinu troškova tog mirovinskog osiguranja. Taj doprinos iznosi 10,9 % osnovne plaće dužnosnika, pri čemu se ponderi predviđeni člankom 64. ne uzimaju u obzir. Doprinos se svaki mjesec odbija od dužnosnikove plaće. [...]

[...]”

10      Stopa doprinosa propisana u članku 83. stavku 2. usklađuje se na godišnjoj razini. Tako je 1. srpnja 2009., 2010. i 2011., odnosno godina o kojima je riječ u glavnom postupku, ta stopa bila utvrđena u visini od, redom, 11,3 %, 11,6 % i 11 %.

11      U skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71 ta se uredba „primjenjuje na zaposlene osobe ili samozaposlene osobe i na studente na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koji su državljani jedne od država članica, ili su osobe bez državljanstva ili izbjeglice koje borave na državnom području jedne od država članica, kao i na članove njihovih obitelji i njihove nadživjele osobe”.

12      Članak 13. stavak 1. navedene uredbe propisuje da se „na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba primjenjuje [...] zakonodavstvo samo jedne države članice. To zakonodavstvo utvrđuje se u skladu s odredbama ove glave”.

13      Uredba br. 1408/71 stavljena je izvan snage 1. svibnja 2010., kada je započela primjena Uredbe br. 883/2004. Međutim, izričaji članka 2. stavka 1. i članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 u biti su istovjetni izričajima, redom, članka 2. stavka 1. i članka 11. stavka 1. Uredbe br. 883/2004.

 Francusko pravo

14      Na temelju članka L. 136-6 code de la sécurité sociale (Zakonik o socijalnoj sigurnosti), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku, fizičke osobe koje su porezni rezidenti u Francuskoj u smislu članka 4 B code général des impôts (Opći porezni zakonik) obvezne su u skladu s člankom 1600-0 C Općeg poreznog zakonika, koji je dio odredbi tog zakonika koje se odnose na „opći socijalni doprinos koji se naplaćuje u korist nacionalnog fonda za obiteljske naknade, fonda solidarnosti za slučaj starosti i sustava obveznog zdravstvenog osiguranja” (u daljnjem tekstu: CSG), plaćati doprinos na dohotke od imovine na temelju neto iznosa na osnovi kojeg se obračunava porez na dohodak, pri čemu su dohoci od nekretnina dio dohodaka od imovine.

15      U skladu s člankom 1600-0 F.a Općeg poreznog zakonika, u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku, navedene osobe obvezne su također plaćati „socijalno davanje” u skladu s člankom L. 245-14 Zakonika o socijalnoj sigurnosti, čija je primjenjiva stopa tijekom predmetnih godina bila utvrđena u visini od 2 % tih dohodaka na temelju članka L. 245-16 Zakonika o socijalnoj sigurnosti. Također, iz code de l'action sociale et des familles (Zakonik o socijalnom djelovanju i obitelji) proizlazi da se na navedene dohotke plaćaju dodatni doprinosi po stopi od 0,3 % u skladu s člankom L. 14-10-4 tog zakonika i 1,1 % u skladu s njegovim člankom L. 262-24.

 Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje

16      W. de Lobkowicz, francuski državljanin, bio je dužnosnik u službi Komisije od 1979. do datuma umirovljenja, odnosno 1. siječnja 2016. S te je osnove on osiguran u zajedničkom sustavu socijalne sigurnosti institucija Unije.

17      Primjenom članka 13. Protokola W. de Lobkowicz porezni je rezident u Francuskoj. On u toj državi članici ostvaruje dohotke od nekretnina. Od 2008. do 2011. ti su dohoci bili podvrgnuti CSG-u, doprinosu za podmirenje socijalnog duga (u daljnjem tekstu: CRDS), socijalnom davanju od 2 % i dodatnim doprinosima uz to davanje po stopama od 0,3 % i 1,1 %.

18      Nakon što je porezna uprava odbila udovoljiti njegovu zahtjevu za oslobođenje od plaćanja navedenih doprinosa i davanja, W. de Lobkowicz podnio je tužbu radi oslobođenja od plaćanja pred tribunal administratif de Rouen (upravni sud u Rouenu, Francuska).

19      Presudom od 13. prosinca 2013. taj je sud obustavio postupak u pogledu iznosa olakšica koje su tijekom postupka odobrene za sve uplaćene CRDS-ove kojima je W. de Lobkowicz bio podvrgnut tijekom spornih godina, te je u preostalom dijelu odbio njegove zahtjeve.

20      W. de Lobkowicz podnio je žalbu protiv te presude pred Cour administrative d’appel de Douai (žalbeni upravni sud u Douaiju, Francuska). On je od tog suda, kao glavno, zatražio utvrđenje oslobađanja od preostalih spornih socijalnih davanja.

21      Sud koji je uputio zahtjev ponajprije navodi da su predmetni doprinosi i davanja porezi u smislu nacionalnog prava pa na njihovu osnovanost ne utječe okolnost da za njih ni W. de Lobkowicz ni članovi njegove obitelji ne primaju nikakvu izravnu protuuslugu.

22      Nadalje, taj sud ističe da iz presude Suda od 26. veljače 2015., de Ruyter (C-623/13, EU:C:2015:123), proizlazi da u područje primjene Uredbe br. 1408/71 ulaze porezna davanja na dohotke od imovine koja su izravno i bitno povezana s određenim granama socijalne sigurnosti navedenima u članku 4. te uredbe, odnosno CSG, socijalno davanje od 2 % te dodatni doprinos od 0,3 %. Iz istih razloga kao što su to razlozi koje je Sud prihvatio u toj presudi, sud koji je uputio zahtjev zaključuje da se i za dodatni doprinos od 1,1 % mora smatrati da ulazi u područje primjene navedene uredbe.

23      Ipak, on podsjeća da je Sud u točki 41. presude od 3. listopada 2000., Ferlini (C-411/98, EU:C:2000:530), već presudio da se dužnosnici Unije i članovi njihovih obitelji, koji su obvezno osigurani u sustavu socijalne sigurnosti institucija Unije, ne mogu smatrati radnicima u smislu Uredbe br. 1408/71. Stoga se na njih ne može primijeniti načelo primjene zakonodavstva samo jedne države članice iz članka 13. te uredbe.

24      Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da iako dužnosnici Unije imaju status radnika u smislu odredbi članka 45. UFEU-a, taj članak ipak ne propisuje nijedan opći kriterij za raspodjelu nadležnosti između država članica i institucija Unije što se tiče financiranja davanja socijalne sigurnosti ili posebnih nedoprinosnih davanja, prema kojem bi se, kao što to navodi W. de Lobkowicz, njegovo podvrgavanje predmetnim doprinosima i davanjima moralo smatrati „diskriminatornom mjerom” u smislu navedenog članka.

25      Smatrajući, međutim, da postoji sumnja o usklađenosti W. de Lobkowiczeve obveze plaćanja predmetnih doprinosa i davanja s pravom Unije, cour administrative d’appel de Douai (žalbeni upravni sud u Douaiju) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se načelu prava Unije to da je dužnosnik Europske komisije obvezan plaćati opći socijalni doprinos, socijalno davanje i dodatne doprinose uz to davanje po stopi od 0,3 % i 1,1% na dohotke od nekretnina ostvarene u državi članici Europske unije?”

 O prethodnom pitanju

 Dopuštenost

26      Francuska vlada prije svega tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer Sudu ne daje činjenične elemente koji su potrebni da bi mu se omogućilo davanje korisnog odgovora na upućena pitanja. Naime, sud koji je uputio zahtjev postavio je pitanje u vezi s člankom 45. UFEU-a, pri čemu, međutim, nije naveo ni državljanstvo tužitelja u glavnom postupku ni je li tužitelj iskoristio svoje pravo na slobodno kretanje u svrhe obavljanja profesionalne djelatnosti.

27      U tom pogledu valja podsjetiti da Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti, osobito, presude od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C-188/10 i C-189/10, EU:C:2010:363, t. 27. i navedenu sudsku praksu te od 18. travnja 2013., Mulders, C-548/11, EU:C:2013:249, t. 27).

28      Naime, potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva, kao što se to naglašava u članku 94. Poslovnika Suda, da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje (presude od 11. ožujka 2010., Attanasio Group, C-384/08, EU:C:2010:133, t. 32. i od 5. prosinca 2013., Zentralbetriebsrat der gemeinnützigen Salzburger Landeskliniken, C-514/12, EU:C:2013:799, t. 17.).

29      U ovom slučaju treba navesti da se pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev nedvojbeno odnosi na tumačenje prava Unije. U tom pogledu valja naglasiti da se, suprotno tvrdnjama francuske vlade, to pitanje ne odnosi izričito na članak 45. UFEU-a, nego općenito upućuje na postojanje „načela prava Unije” koje bi onemogućilo podvrgavanje dužnosnika Unije socijalnim davanjima i doprinosima, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, za dohotke od nekretnina ostvarene u državi članici njegove porezne rezidentnosti.

30      Usto, odluka kojom se upućuje zahtjev sadržava prikaz predmeta spora u glavnom postupku, kao što to proizlazi iz točaka 17. do 20. ove presude u kojima se preuzimaju utvrđenja suda koji je uputio zahtjev. Taj sud također navodi sadržaj relevantnih nacionalnih odredbi i izlaže razloge koji su ga naveli da se zapita o tumačenju prava Unije, upućujući pritom na sudsku praksu Suda u tom području, a osobito na presudu od 26. veljače 2015., de Ruyter (C-623/13, EU:C:2015:123).

31      Stoga treba smatrati da odluka kojom se upućuje zahtjev sadržava činjenične i pravne elemente koji omogućavaju Sudu davanje korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev.

32      Slijedom navedenog, zahtjev za prethodnu odluku je dopušten.

  Meritum

33      Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li načelo primjene zakonodavstva samo jedne države članice u području socijalne sigurnosti, kako je navedeno u Uredbi br. 1408/71, a zatim u Uredbi br. 883/2004, i pojašnjeno u presudi od 26. veljače 2015., de Ruyter (C-623/13, EU:C:2015:123), tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koje propisuje da se dohoci od nekretnina koje u državi članici ostvaruje dužnosnik Unije koji je porezni rezident te države članice, podvrgavaju socijalnim doprinosima i davanjima koji su namijenjeni financiranju sustava socijalne sigurnosti te iste države članice.

34      S jedne strane, valja podsjetiti da iako države članice zadržavaju svoju nadležnost za uređenje vlastitih sustava socijalne sigurnosti, one u izvršavanju te nadležnosti ipak moraju poštovati pravo Unije (presude od 1. travnja 2008., Gouvernement de la Communauté française et gouvernement wallon, C-212/06, EU:C:2008:178, t. 43., od 21. siječnja 2016., Komisija/Cipar, C-515/14, EU:C:2016:30, t. 38. i od 6. listopada 2016., Adrien i dr., C-466/15, EU:C:2016:749, t. 22.).

35      S druge strane, dužnosnik Unije može imati svojstvo radnika migranta u smislu članka 45. UFEU-a kao državljanin jedne države članice koji radi na državnom području druge države članice koja nije njegova država podrijetla. Međutim, budući da dužnosnici Unije nisu podvrgnuti nacionalnom zakonodavstvu u području socijalne sigurnosti, poput onoga o kojem je riječ u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 1408/71 i u istoj odredbi Uredbe br. 883/2004, kojima se uređuje područje primjene ratione personae tih uredbi, ti se dužnosnici ne mogu smatrati „radnicima” u smislu tih uredbi. Oni u tom smislu nisu obuhvaćeni ni člankom 48. UFEU-a, kojim je Vijeću povjerena zadaća uspostave sustava koji radnicima omogućava prevladavanje prepreka koje za njih mogu proizlaziti iz nacionalnih pravila donesenih u području socijalne sigurnosti, a koju je ono ispunilo donošenjem Uredbe br. 1408/71, a zatim Uredbe br. 883/2004 (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2000., Ferlini, C-411/98, EU:C:2000:530, t. 41. i 42. i od 16. prosinca 2004., My, C-293/03, EU:C:2004:821, t. 34. do 37.).

36      Naime, dužnosnici Unije podvrgnuti su zajedničkom sustavu socijalne sigurnosti institucija Unije koji, prema članku 14. Protokola, uredbama utvrđuju Europski parlament i Vijeće u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s institucijama.

37      Taj sustav socijalnih davanja uspostavljen je Pravilnikom o osoblju koji u glavi V., naslovljenoj „Prihodi i socijalna sigurnost dužnosnika”, a osobito u poglavljima 2. i 3. te glave, koja se odnose na socijalnu sigurnost i mirovine, sadržava pravila primjenjiva na dužnosnike Unije.

38      Stoga je pravna situacija dužnosnika Unije, u odnosu na njihove obveze u području socijalne sigurnosti, obuhvaćena područjem primjene prava Unije zbog njihove povezanosti s Unijom na temelju radnog odnosa (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 1983., Forcheri, 152/82, EU:C:1983:205, t. 9.).

39      Obveza država članica da poštuju pravo Unije pri izvršavanju svoje nadležnosti uređenja vlastitih sustava socijalne sigurnosti, kako je navedena u točki 34. ove presude, obuhvaća, dakle, i pravila koja uređuju radni odnos dužnosnika i Unije, odnosno odredbe Protokola koje se na njega odnose i odredbe Pravilnika o osoblju.

40      U tom pogledu, kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točki 72. svojeg mišljenja, s jedne strane, Protokol ima istu pravnu snagu kao i Ugovori (mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP-u) od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 161.).

41      Analogijom u odnosu na članak 12. Protokola, koji u korist Unije uspostavlja poreznu obvezu njezinih dužnosnika što se tiče plaća, nadnica i prihoda koje ona isplaćuje te koji, posljedično, propisuje oslobođenje od plaćanja nacionalnih poreza na te iznose, članak 14. tog Protokola treba shvatiti na način da se njime podrazumijeva da su iz nadležnosti država članica izuzete obveza osiguranja dužnosnika Unije u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti i obveza tih dužnosnika da doprinose financiranju takvog sustava, s obzirom na to da se njime institucijama Unije povjerava nadležnost za uređenje sustava socijalne sigurnosti njezinih dužnosnika.

42      S druge strane, budući da je Pravilnik o osoblju uspostavljen Uredbom br. 259/68, on posjeduje sva obilježja navedena u članku 288. UFEU-a, u skladu s kojim uredba ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Iz toga slijedi da se poštovanje Pravilnika o osoblju također nalaže državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 20. listopada 1981., Komisija/Belgija, 137/80, EU:C:1981:237, t. 7. i 8.; od 7. svibnja 1987., Komisija/Belgija, 186/85, EU:C:1987:208, t. 21.; od 4. prosinca 2003., Kristiansen, C-92/02, EU:C:2003:652, t. 32. i od 4. veljače 2015., Melchior, C-647/13, EU:C:2015:54, t. 22.).

43      U vezi s time valja navesti da iz članka 72. stavka 1. četvrtog podstavka Pravilnika o osoblju proizlazi da dio doprinosa potrebnih za zdravstveno osiguranje plaća dužnosnik, uz uvjet da taj iznos nije veći od 2 % njegove osnovne plaće. Članak 73. stavak 1. Pravilnika o osoblju propisuje da je dužnosnik od dana stupanja u službu osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nesreća te da obvezno doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1 % osnovne plaće. Također, iz članka 83. stavka 2. Pravilnika o osoblju proizlazi da dužnosnici doprinose jednu trećinu troškova financiranja mirovinskog osiguranja, pri čemu taj doprinos iznosi određeni postotak od osnovne plaće.

44      Iz prethodno navedenog proizlazi da je jedino Unija nadležna, uz isključenje država članica, za utvrđivanje pravila koja se primjenjuju na dužnosnike Unije u odnosu na njihove obveze iz područja socijalne sigurnosti.

45      Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 76. svojeg mišljenja, članak 14. Protokola i odredbe Pravilnika o osoblju u području socijalne sigurnosti dužnosnika Unije ispunjavaju u pogledu potonjih ulogu koja je slična ulozi članka 13. Uredbe br. 1408/71 i članka 11. Uredbe br. 883/2004, kojima se zabranjuje obveza dužnosnika Unije da doprinose u različite sustave iz tog područja.

46      Nacionalni propis, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji tereti dohotke dužnosnika Unije za socijalne doprinose i davanja koji su posebno namijenjeni za financiranje sustava socijalne sigurnosti dotične države članice povređuje, dakle, isključivu nadležnost koja je Uniji dodijeljena člankom 14. Protokola i relevantnim odredbama Pravilnika o osoblju, osobito onima koje utvrđuju obvezne doprinose dužnosnika Unije radi financiranja sustava socijalne sigurnosti.

47      Usto, takav bi propis ugrozio jednako postupanje između dužnosnika Unije i stoga, obeshrabrio obavljanje profesionalne djelatnosti unutar institucije Unije, s obzirom na to da bi određeni dužnosnici bili obvezani doprinositi ne samo u zajednički sustav socijalne sigurnosti institucija Unije nego i u nacionalni sustav socijalne sigurnosti.

48      Prethodna analiza nije dovedena u pitanje navodima francuske vlade prema kojima se socijalni doprinosi i davanja o kojima je riječ u glavnom postupku smatraju „porezima” koji ne terete dohotke od rada, nego dohotke od nekretnina, te koji ne daju izravno pravo na protuuslugu ili korist u smislu davanja iz socijalne sigurnosti. Naime, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u svakom je slučaju nesporno da su ta davanja i doprinosi posebno i izravno namijenjeni financiranju grana francuskog sustava socijalne sigurnosti. Posljedično, dužnosnik Unije, poput W. de Lobkowicza, ne može biti podvrgnut tim davanjima i doprinosima jer su njegove financijske obveze u području socijalne sigurnosti uređene isključivo Protokolom i Pravilnikom o osoblju te stoga nisu u nadležnosti država članica (vidjeti analogijom, kad je riječ o Uredbi br. 1408/71, presudu od 26. veljače 2015., de Ruyter, C-623/13, EU:C:2015:123, t. 31., 23., 26., 28. i 29.).

49      S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 14. Protokola i odredbe Pravilnika o osoblju koji se odnose na zajednički sustav socijalne sigurnosti institucija Unije treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koje propisuje da se dohoci od nekretnina koje u državi članici ostvaruje dužnosnik Unije koji je porezni rezident te države članice, podvrgavaju socijalnim doprinosima i davanjima koji su namijenjeni financiranju sustava socijalne sigurnosti te iste države članice.

 Troškovi

50      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 14. Protokola (br. 7) o povlasticama i imunitetima Europske unije, koji je priložen UEU-u, UFEU-u i UEZAE-u, te odredbe Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije koje se odnose na zajednički sustav socijalne sigurnosti institucija Unije treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koje propisuje da se dohoci od nekretnina koje u državi članici ostvaruje dužnosnik Unije koji je porezni rezident te države članice, podvrgavaju socijalnim doprinosima i davanjima koji su namijenjeni financiranju sustava socijalne sigurnosti te iste države članice.

Potpisi

* Jezik postupka: francuski