EU tax law WEB Herst - C-401/18

1.

Treba li svakog poreznog obveznika smatrati poreznim obveznikom u smislu članka 138. stavka 2. točke (b) Direktive Vijeća 2006/112/EZ ( 1 ) o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV-u)? U slučaju niječnog odgovora, na koje se porezne obveznike ta odredba primjenjuje?

2.

Ako je odgovor Suda da se članak 138. stavak 2. točka (b) Direktive o PDV-u primjenjuje na situaciju poput one u glavnom postupku (to jest, da je stjecatelj proizvoda osoba upisana u evidenciju poreznih obveznika), treba li tu odredbu tumačiti na način da, kada se otprema ili prijevoz tih proizvoda odvija u skladu s mjerodavnim odredbama Direktive Vijeća 2008/118/EZ o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (u daljnjem tekstu: Direktiva o trošarinama), isporuku povezanu s postupkom u skladu s Direktivom o trošarinama treba smatrati isporukom koja daje pravo na oslobođenje prema toj odredbi, iako uvjeti za izuzeće prema članku 138. stavku 1. Direktive o PDV-u nisu ispunjeni, s obzirom na pripisivanje prijevoza dobara drugoj transakciji?

3.

Ako je odgovor Suda da se članak 138. stavak 2. točka (b) Direktive o PDV-u ne primjenjuje na situaciju poput one u glavnom postupku, je li činjenica da je roba prevezena unutar sustava odgode plaćanja trošarine presudna za odlučivanje o pitanju kojoj od nekoliko isporuka treba pripisati prijevoz u svrhu ostvarenja prava na izuzeće od PDV-a prema članku 138. stavku 1. Direktive o PDV-u?

4.

Stječe li porezni obveznik koji kupi robu izravno od drugog obveznika kako bi izvršio već postojeću narudžbu (koja utvrđuje vrstu robe, količinu, podrijetlo i vrijeme dostave) „pravo raspolaganja kao vlasnik” u smislu Direktive o PDV-u, ako fizički ne postupa s robom osobno od tog trenutka, jer u kontekstu sklapanja ugovora o prodaji, njegov kupac pristane dogovoriti prijevoz robe od mjesta podrijetla, tako da će on samo dati pristup zatraženoj robi putem svojih dobavljača i pružiti informaciju koja je potrebna za prihvat robe (u njegovo ime ili ime njegovih poddobavljača u lancu), pri čemu je njegova dobit u toj transakciji razlika između kupovne i prodajne cijene te robe a da troškovi prijevoza robe nisu zaračunati u lancu?

5.

Utvrđuje li Direktiva o trošarinama (primjerice u članku 4. stavku 1., članku 17. ili članku 19.), izravno ili neizravno ograničenjem efektivnog postupanja s takvom robom, dovoljne uvjete za prijenos „prava raspolaganja robom (koja je podložna trošarini) kao vlasnik” u smislu Direktive o PDV-u, s posljedicom da preuzimanje robe u sustavu odgode plaćanja trošarine od strane ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta ili registriranog primatelja u skladu s uvjetima koji proizlaze iz Direktive o trošarinama, treba biti smatrano isporukom robe u svrhu PDV-a?

6.

U tom kontekstu, kada se razmatra određenje isporuke koja se povezuje s prijevozom u lancu isporuke robe u sustavu odgode plaćanja trošarine sa samo jednim prijevozom, je li potrebno smatrati da prijevoz u smislu Direktive o PDV-u počinje i završava u skladu s člankom 20. Direktive o trošarinama?

7.

Sprečava li načelo PDV neutralnosti ili bilo koje drugo načelo prava Unije primjenu ustavnog načela nacionalnog prava in dubio mitius, koje obvezuje javna tijela da kada su pravna pravila dvosmislena i objektivno nude više različitih tumačenja, izaberu tumačenje koje ide u korist osobe podvrgnute pravnom pravilu (u ovom slučaju obveznik PDV-a)? Bi li primjena tog pravila bila spojiva s pravom Unije barem kada bi bila ograničena na situacije u kojima relevantne činjenice postupka prethode obvezujućem tumačenju spornog pravnog pitanja od strane Suda Europske unije, koji je odredio da je pravilno tumačenje drugo tumačenje koje je nepovoljnije za poreznog subjekta?

Ako je moguće primijeniti načelo in dubio mitius:

8.

Je li bilo moguće, sukladno ograničenjima postavljenima pravom Unije u vrijeme kada su provedene oporezive transakcije u ovom predmetu (studeni 2010. do svibnja 2013.), smatrati pitanje ima li (ili nema) pravni pojam isporuka robe ili prijevoz robe isti sadržaj i u svrhu Direktive o PDV-u i u svrhu Direktive o trošarinama, objektivno pravno nesigurnim i da su moguća dva tumačenja?