EU tax law WEB -

23.3.2020   

HR

Službeni list Europske unije

C 95/7

1.

Jesu li u skladu s člankom 168. točkom (a) i člankom 178. točkom (a) Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1), u vezi s člankom 220. točkom (a) i člankom 226. iste direktive, te s načelom djelotvornosti, nacionalno pravno tumačenje i nacionalna praksa u skladu s kojima, kad su ispunjeni materijalni zahtjevi prava na odbitak poreza, nije dovoljna sama činjenica da porezni obveznik raspolaže računom čiji je sadržaj u skladu s člankom 226. navedene direktive, nego taj obveznik, kako bi zakonito ostvario pravo na odbitak poreza na temelju predmetnog računa, mora raspolagati i dodatnim dokazima u pisanom obliku koji moraju biti u skladu ne samo s Direktivom 2006/112 nego i s načelima nacionalnih propisa koji se odnose na računovodstvo te s posebnim odredbama u području dokaznih isprava, na temelju kojih se od svih sudionika u lancu zahtijeva da se sjećaju i na isti način prijave svaki detalj gospodarske transakcije koja je potkrijepljena tim dokaznim ispravama?

2.

Jesu li u skladu s odredbama Direktive 2006/112 o [odbitku PDV-a] i načelima porezne neutralnosti i djelotvornosti, nacionalno pravno tumačenje i nacionalna praksa u skladu s kojima se, u slučaju lančane transakcije, neovisno o bilo kakvim drugim okolnostima, a samo zato što je transakcija takva, svim sudionicima u lancu nalaže obveza nadzora elementa gospodarske transakcije koju izvršavaju te zadaća da na temelju tog nadzora potaknu posljedice za poreznog obveznika koji se nalazi drugdje u lancu, te se poreznom obvezniku uskraćuje pravo na [odbitak PDV-a] jer, iako nije zabranjeno nacionalnim propisom, stvaranje lanca nije [razumno] opravdano s gospodarskog stajališta? U tom kontekstu, u slučaju lančane transakcije, u okviru ispitivanja objektivnih okolnosti kojima se može opravdati uskraćivanje prava na [odbitak PDV-a], pri utvrđivanju i ocjenjivanju relevantnosti i dokazne snage dokaza na kojima se temelji uskraćivanje prava na odbitak PDV-a, mogu li se samo odredbe Direktive 2006/112 i nacionalnog prava koje se odnose na odbitak poreza primjenjivati kao materijalna pravila kojima se pojašnjavaju relevantne činjenice koje se odnose na utvrđivanje činjeničnog okvira, ili se kao posebna pravila također moraju primjenjivati odredbe u području računovodstva države članice o kojoj je riječ?

3.

Jesu li u skladu s odredbama Direktive 2006/112 o [odbitku PDV-a] i načelima porezne neutralnosti i djelotvornosti, nacionalno pravno tumačenje i nacionalna praksa u skladu s kojima se poreznom obvezniku koji upotrebljava robu za potrebe svojih djelatnosti koje se oporezuju u državi članici gdje ih i obavlja i koji raspolaže računom u skladu s Direktivom 2006/112, uskraćuje pravo na [odbitak PDV-a] jer nije upoznat sa svim elementima [transakcije] koju su izvršili sudionici u lancu ili se poziva na okolnosti povezane sa sudionicima u lancu koji prethode izdavatelju računa i na koje porezni obveznik nije mogao imati nikakav utjecaj zbog razloga koji nisu s njime povezani, te se na pravo na [odbitak PDV-a] primjenjuje zahtjev prema kojem porezni obveznik u okviru razumnih mjera koje se odnose na njega mora ispuniti opću obvezu nadzora koji mora izvršiti ne samo prije sklapanja ugovora i tijekom njegova izvršavanja nego čak i nakon njegova izvršenja? U tom kontekstu, je li porezni obveznik obvezan odustati od ostvarenja prava na [odbitak PDV-a] ako, u odnosu na neki element gospodarske transakcije navedene na računu, u trenutku nakon sklapanja ugovora, tijekom njegova izvršavanja ili nakon njegova izvršenja, upozori na nepravilnost ili sazna za okolnost čija je posljedica uskraćivanje prava na [odbitak PDV-a] u skladu s praksom poreznog tijela?

4.

Uzimajući u obzir odredbe Direktive 2006/112 o [odbitku PDV-a] i načelu djelotvornosti, je li porezno tijelo obvezno navesti od čega se sastoji utaja poreza? Je li primjerena praksa poreznog tijela u skladu s kojom se nedostaci i nepravilnosti koji nemaju razumnu uzročnu vezu s pravom na [odbitak PDV-a] i koje su počinili sudionici u lancu, smatraju dokazom utaje poreza, pri čemu se u tu svrhu ističe činjenica da je porezni obveznik, s obzirom na to da sadržaj računa zbog tih nedostataka i nepravilnosti nije vjerodostojan, znao ili trebao znati za utaju poreza? U slučaju da postoji utaja poreza, opravdava li ta okolnost to da se od poreznog obveznika zahtijeva da provede nadzor s ranije navedenim dosegom, temeljitošću i opsegom ili da prekorači tu dužnost u odnosu na ono što se zahtijeva načelom djelotvornosti?

5.

Je li proporcionalna sankcija koja podrazumijeva uskraćivanje prava na [odbitak PDV-a] i koja se sastoji od obveze plaćanja porezne sankcije u visini od 200 % porezne razlike ako nije nastao nikakav gubitak za državnu blagajnu koji je izravno povezan s pravom na [odbitak PDV-a] poreznog obveznika? Valja li ocijeniti postoji li neka od okolnosti na koje se upućuje u trećoj rečenici članka 170. stavka 1. Az adózás rendjéről szóló 2003. évi XCII. törvényja (Zakon br. XCII iz 2003. o općem poreznom postupku; u daljnjem tekstu: Zakon o općem poreznom postupku) ako je porezni obveznik poreznom tijelu stavio na raspolaganje sve dokumente koje posjeduje i ako je u svoju poreznu prijavu uključio račune koje je izdao?

6.

U slučaju da se na temelju odgovora na postavljena prethodna pitanja može ocijeniti da tumačenje nacionalnog pravnog pravila koje je uslijedilo nakon predmeta u kojem je doneseno rješenje od 10. studenoga 2016., Signum Alfa Sped (C-446/15, EU:C:2016:869) i praksa uvedena na temelju tog pravila nisu u skladu s odredbama Direktive 2006/112 o [odbitku PDV-a], i uzimajući u obzir da prvostupanjski sud ne može Sudu Europske unije u svim predmetima uputiti zahtjev za prethodnu odluku, može li se na temelju članka 47. Povelje o temeljnim pravima smatrati da se pravo na pokretanje sudskog postupka za naknadu štete poreznim obveznicima jamči pravom na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje koje im se priznaje tim člankom? Valja li u tom kontekstu tumačiti da odabir oblika rješenja koje je doneseno u predmetu Signum Alfa Sped podrazumijeva da je pitanje već uređeno pravom Zajednice i razjašnjeno sudskom praksom Suda Europske unije te da je ono stoga očito, ili pak znači da, s obzirom na to da je pokrenut novi postupak, to pitanje nije u potpunosti razjašnjeno i da je stoga i dalje nužno zatražiti od Suda da na to pitanje odgovori u prethodnom postupku?