Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PAOLA MENGOZZIJA

od 18. prosinca 2014.(1)

Predmet C-560/13

Finanzamt Ulm

protiv

Ingeborg Wagner-Raith, zakonske nasljednice Marie Schweier

(zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Bundesfinanzhof (Njemačka))

„Nepostavljeno prethodno pitanje – Slobodno kretanje kapitala –– Članak 73.C UEZ-a – Članak 57. UEZ-a – Odredba ,standstill’– Treće zemlje – Prekomorske zemlje i područja (PZP-ovi) – Propis države članice koji propisuje paušalno oporezivanje dohotka od kapitala koji potječe od udjelâ u inozemnim investicijskim fondovima (,schwarze Fonds’) – Pružanje financijskih usluga – Izravna ulaganja“





I –    Uvod

1.        Predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku Bundesfinanzhof (Njemačka) postavlja pitanje o obuhvatu pojma „kretanja kapitala u smjeru [koji] obuhvaćaju […] izravna ulaganja [ili] pružanje financijskih usluga“ iz članka 73.C UEZ-a te, počevši od 1. svibnja 1999., iz članka 57. stavka 1., UEZ-a(2).

2.        Spor koji je u izvorištu tog zahtjeva vodi se između Ingeborg Wagner-Raith, pravne sljednice Marie Schweier, protiv Finanzamta Ulm, u predmetu oporezivanja dohodaka od kapitala koji potječu od udjelâ u investicijskim fondovima sa sjedištem na Caymanskom otočju za porezna razdoblja od 1997. do 2003.

3.        Nije sporno da je u Njemačkoj u cijelom predmetnom razdoblju oporezivanje imatelja udjelâ u investicijskim fondovima bilo uređeno Zakonom o prodaji inozemnih investicijskih udjela i oporezivanju dohotka od inozemnih investicijskih udjela (Gesetz über den Vertrieb ausländischer Investmentanteile und über die Besteuerung der Erträge aus ausländischen Investmentanteilen)(3) (u daljnjem tekstu: AuslInvestmG), koji je razlikovao tri kategorije inozemnih investicijskih fondova koje su se uobičajeno redom nazivale „bijeli“, „sivi“ i „crni“ fondovi, ovisno o tome poštuju li odredbe AuslInvestmG-a.

4.        Stoga se na temelju članka 17. stavka 3. AuslInvestmG-a smatralo da fond potpada u prvu kategoriju ako je strano društvo za investicije obavijestilo njemačko nadzorno tijelo da želi nuditi njemačkoj javnosti udjele u stranim investicijskim fondovima ili ako je, u slučaju uvrštenja tih udjela u službenu kotaciju ili drugo uređeno tržište njemačke burze, imenovalo zastupnika sa sjedištem u Njemačkoj te izvršilo druge propisane obveze obavještavanja i objavljivanja. U tom se slučaju oporezivanje imatelja udjelâ u pravilu provodilo prema istim načelima „transparentnosti“ kao i u pogledu imatelja udjelâ u fondu koji je osnovalo njemačko društvo za investicije, odnosno, kao da su izravno ostvarili dohotke od udjela u zajedničkom portfelju(4). Osnovica za oporezivanje temeljila se na stvarnim raspodjelama dobiti kao i na nekim dohocima koji su usporedivi s navedenim raspodjelama.(5)

5.        Ako strano društvo za investicije ne bi ispunilo uvjete iz članka 17. stavka 3. AuslInvestmG-a, već bi dostavom dokumentacije pružilo dokaz o raspodijeli stvarne dobiti kao i nekih „dohodaka koji se smatraju raspodijeljenima“ te ako bi osim toga primjenom članka 18. stavka 2. AuslInvestmG-a imenovalo zastupnika sa sjedištem u Njemačkoj, fond bi potpadao u kategoriju takozvanih „sivih“ fondova. U tom bi se slučaju oporezivanje imatelja udjelâ u pravilu izvršilo na isti način kao i za „bijele“ fondove, sukladno članku 18. stavku 1. AuslInvestmG-a.

6.        U slučaju da strano društvo za investicije ne bi udovoljilo ni uvjetima iz članka 17. stavka 3. AuslInvestmG-a ni onima iz članka 18. stavka 2. tog zakona, fondovi bi se smatrali „crnima“, u odnosu na koje je oporezivanje imatelja udjelâ bilo uređeno člankom 18. stavkom 3. AuslInvestmG-a. Ta je odredba predviđala da se smatra da je raspodijeljen jedan paušalni iznos za koji se teretilo imatelja udjelâ. Taj se paušalni iznos određivao u visini 90 % kapitalnog dobitka koji proizlazi iz razlike između prve i posljednje otkupne cijene investicijskog udjela utvrđene u kalendarskoj godini, s time da se porezna obveza morala odrediti najmanje u iznosu od 10 % posljednje otkupne cijene utvrđene u poslovnoj godini. Ako takva otkupna cijena nije bila utvrđena, trebalo je primijeniti burzovnu ili tržišnu cijenu. Takvo određivanje paušalnog iznosa bilo je obvezno i nije ga bilo moguće osporavati dostavljanjem dokaza o suprotnom koji se osobito temelji na računovodstvenim dokumentima koji potvrđuju da je ostvaren prihod, ali da nije raspodijeljen imateljima udjelâ.

7.        Upravo je zbog primjene sustava paušalnog oporezivanja dohodaka od kapitala koji potječu iz „crnih“ fondova došlo do spora u glavnom postupku.

8.        M. Schweier je kao imateljica depozitnog računa u LGT Bank AG (u daljnjem tekstu: LGT Bank) u Lihtenštajnu, na kojem su, među ostalim, bili deponirani udjeli u investicijskim fondovima sa sjedištem na Caymanskom otočju, pozivajući se na članak 18. stavak 3. AuslInvestmG-a prijavila njemačkim poreznim tijelima iznos dohotka za godine 1997. do 2003., uz koje je dostavila dokumente koje joj je LGT Bank stavio na raspolaganje.

9.        Njemačka porezna tijela izmijenila su porezna rješenja za predmetne godine te su za svaku godinu utvrdila visinu dohodaka od kapitala M. Schweier koji potječu iz fondova deponiranih u LGT Banci u ukupnom iznosu koji prelazi 623.000 eura.

10.      M. Schweier je protiv te odluke podnijela prigovor u kojemu se pozvala na nespojivost paušalnog oporezivanja iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a sa slobodnim kretanjem kapitala te je zatražila da njemačka porezna tijela, primjenom članka 18. stavka 1. istog zakona, izvrše procjenu stvarnih dohodaka, stavljajući im za to na raspolaganje potrebne dokumente i izračune.

11.      Budući da su njemačka porezna tijela odbila prigovor, M. Schweier je podnijela tužbu Finanzgerichtu Baden-Württemberg koji ju je u bitnome prihvatio te je presudio da se člankom 18. stavkom 3. AuslInvestmG-a ne poštuje slobodno kretanje kapitala. Slijedom toga, taj je sud preinačio izračun visine dohodaka od kapitala koje je ostvarila M. Schweier u svakom od predmetnih poreznih razdoblja, temeljeći ga na stvarnim primicima koje je isti procijenio. Taj je sud utvrdio ukupni dohodak u iznosu koji je nešto manji od 285.000 eura.

12.      Njemačka su porezna tijela tada podnijela Bundesfinanzhofu „reviziju“ u kojoj su istaknula da članak 18. stavak 3. AuslInvestmG-a potpada pod odredbu „standstill“ iz članka 57. stavka 1. UEZ-a u dijelu koji se odnosi na kretanje kapitala između država članica i trećih zemalja. Prema stajalištu tih tijela, ta bi se odredba morala primijeniti u postupku kao što je glavni postupak, s obzirom na to da slučajevi koji su uređeni AuslInvestmG-om obuhvaćaju pružanje financijskih usluga kao i pojam „izravnih ulaganja“ u smislu članka 57. stavka 1. UEZ-a.

13.      Dok prema mišljenju Bundesfinanzhofa, AuslInvestmG udovoljava uvjetima ratione temporis i ratione personae iz članka 57. stavka 1. UEZ-a, zato što je taj zakon ostao od 31. prosinca 1993. u bitnome neizmijenjen te se u konkretnom slučaju odnosi na udjele u investicijskim fondovima čija društva za upravljanje imaju sjedište u trećim zemljama, uvjet ratione materiae nije ispunjen, što mora dovesti do odbijanja „revizije“ koju su podnijela njemačka porezna tijela. Naime, prema stajalištu suda koji je uputio zahtjev, nepobitno je to da ako članak 57. stavak 1. UEZ-a ne bi bio primjenjiv u glavnom postupku, kako to smatra taj sud, paušalno oporezivanje iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a zajedno, s jedne strane, s nemogućnošću da investitor dokaže stvarnu visinu svojih dohodaka, kada investicijski fond ne udovoljava uvjetima iz članka 17. stavka 3. istog zakona i, s druge strane, s činjenicom da nije imenovan zastupnik sukladno članku 18. stavku 2. navedenog zakona, očito je nespojivo sa slobodnim kretanjem kapitala iz članka 56. UEZ-a i ne bi se moglo opravdati odredbama članka 58. UEZ-a ili važnim razlozima u općem interesu. Stoga, upućivanjem na presudu Cilfit i dr.(6), sud koji je uputio zahtjev smatra da nije potrebno uputiti pitanje u odnosu na tumačenje članaka 56. i 58. UEZ-a.

14.      Međutim, zbog nekih dvojbi koje su i dalje prisutne u odnosu na područje primjene ratione materiae članka 57. stavka 1. UEZ-a, posebno nakon donošenja presude VBC-Vorsorgekasse(7) koja se odnosi na tumačenje pojma izravnog ulaganja, Bundesfinanzhof je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu slijedeća prethodna pitanja:

„1.       Protivi li se slobodno kretanje kapitala iz članka [56. UFEU-a] nacionalnom propisu (u ovom slučaju članku 18. stavku 3. AuslInvestmG-a) prema kojem se pod određenim pretpostavkama isplatama prinosa u korist tuzemnih ulagatelja u inozemne investicijske fondove pribraja fiktivan dohodak u visini od 90 % razlike između prve i posljednje godišnje otkupne cijene, ali najmanje 10 % posljednje otkupne cijene (ili burzovne ili tržišne vrijednosti), kada je riječ o udjelima u fondovima trećih zemalja, s obzirom na to da se taj propis, koji se u osnovi nije mijenjao od 31. prosinca 1993., odnosi na pružanje financijskih usluga u smislu odredbe ,standstill’ iz članka 57. stavka 1. UEZ-a?

U slučaju da odgovor na prvo pitanje nije potvrdan:

2.       Predstavlja li udio u takvom investicijskom fondu sa sjedištem u trećoj zemlji uvijek izravno ulaganje u smislu članka [57. stavka 1. UEZ-a] ili odgovor na to pitanje ovisi o tome omogućuje li taj udio ulagatelju na temelju nacionalnih propisa države u kojoj je sjedište investicijskog fonda ili na drugom temelju, da stvarno sudjeluje u upravljanju ili kontroli investicijskog fonda?“.

15.      U odnosu na ta pitanja, vlade NjemačkeItalije i Ujedinjene Kraljevine te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. I. Wagner-Raith, njemačka vlada i Komisija su osim toga saslušani na raspravi od 20. studenog 2014., dok druge strane nisu bile zastupane.

II – Analiza

A –    Doseg prethodnog pitanja

16.      Kako to proizlazi iz sadržaja i obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje Sudu isključivo o tumačenju članka 57. stavka 1. UEZ-a, a ne članka 56. UEZ-a koji, kao što je poznato, zabranjuje sva ograničenja kretanja kapitala između država članica kao i između država članica i trećih zemalja.

17.      Smatrajući da je porezni sustav o kojem se raspravlja u glavnom postupku očito nespojiv sa slobodnim kretanjem kapitala iz potonje odredbe, sud koji je uputio zahtjev, naime, nedvosmisleno procjenjuje da nije potrebno uputiti Sudu pitanje u tom smislu.

18.      Stoga, odgovor Suda mora imati polazište u pravilu da je predmetni porezni sustav, koji se primjenjuje na imatelje udjelâ u crnim investicijskim fondovima, u načelu protivan članku 56. UEZ-a.

19.      Naravno, kao što sam već imao prilike navesti, Sud si ponekad daje za pravo da, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor i usprkos razgraničenju prethodnog pitanja toga suda, bilo da se, na temelju činjeničnog stanja o kojemu se raspravlja u glavnom postupku i argumenata koje su istaknule zainteresirane stranke u postupku, provjeri je li odredbu prava Unije koja nije obuhvaćena zahtjevom za prethodnu odluku ipak moguće primijeniti na konkretni slučaj, bilo da se preformuliraju postavljena pitanja kako bi se, na temelju zahtjeva stranaka ili po službenoj dužnosti, u tumačenje prava Unije uključila jedna ili više odredaba.(8)

20.      Iako takav pristup, koji Komisija poziva da se primjeni u konkretnom slučaju, može biti legitiman i hvalevrijedan, mora ipak biti, s jedne strane, u skladu sa stajalištem sudske prakse koji samo sudu koji je uputio zahtjev priznaje ovlast da odredi predmet i sadržaj pitanja koje namjerava postaviti Sudu(9). S druge strane, on mora biti također u skladu sa sudskom praksom, koju je štoviše sud koji je uputio zahtjev i naveo, prema kojoj nacionalni sud, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, nije dužan sustavno postavljati pitanja Sudu o odredbi prava Unije koju mora primijeniti u postupku koji se pred njim vodi, posebno ako je sporno pravno pitanje riješeno u ustaljenoj sudskoj praksi Suda ili ako se pravilna primjena prava Unije jasno nameće te ne ostavlja prostora za opravdanu sumnju(10).

21.      U slučaju kao što je onaj u glavnom postupku, u kojemu, iako je postavio prethodno pitanje na temelju članka 267. UFEU-a, sud koji je uputio zahtjev nije od Suda zatražio odgovor o svim pitanjima prava Unije koja su se pojavila pred njim, smatram da Sud mora u načelu postupati suzdržano te se ograničiti samo na davanje odgovora na pitanja koja su mu postavljena i koja se odnose na tumačenje članka 57. UEZ-a, a ne proširiti predmet zahtjeva za prethodnu odluku i na pitanje koje namjerno nije postavljeno, to jest ono koje se odnosi na tumačenje članka 56. UEZ-a.

22.      Naime, kao što sam naveo u točki 19. mojeg mišljenja u predmetu Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet(11), iz sudske prakse Suda proizlazi da si je Sud sve do sada sustavno zabranjivao mijenjati ili proširivati predmet zahtjeva za prethodnu odluku izvan okvira koji je definirao sud koji je uputio zahtjev, kada taj sud izričito ili prešutno odbija uputiti (dodatno) pitanje o tumačenju prava Unije koje su stranke glavnog postupka izričito istaknule u postupku pred njim.

23.      Taj pristup nije doveden u pitanje presudom Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet(12), s obzirom na to da se Sud, odlučujući u velikom vijeću, ograničio na odgovor na pitanje koje mu je postavio nacionalni sud posljednjeg stupnja.

24.      Iako se postupovna problematika ovog predmeta pojavljuje u kontekstu koji je različit od onog koji je bio izvorište predmeta Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet, ona se međutim ne razlikuje u toj mjeri da bi trebalo predložiti Sudu da razmotri i pitanje koje mu nije postavljeno.

25.      Najprije, to što pitanje koje taj sud nije postavio predstavlja, u načelu, pitanje koje logično prethodi onom koji je odlučio postaviti Sudu, dok se u predmetu Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet radilo o suprotnom slučaju, po mom mišljenju ne smije imati neke posebne posljedice.

26.      Kao što sam to već naveo i što su pravilno razumjele talijanska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine u svojim pisanim očitovanjima, moguće je, naime, da se Sud, kako bi odgovorio na postavljeno pitanje, ograniči tako da se temelji na pravilu ili premisi da je predmetni porezni sustav protivan članku 56. UEZ-a, i da je na sudu koji je uputio zahtjev, jednom kada Sud dade odgovor na postavljeno pitanje, da u svojoj konačnoj odluci potvrdi, ako je to potrebno, analizu koja je izložena u zahtjevu za prethodnu odluku u odnosu na primjenu članka 56. UEZ-a.

27.      Prema tom stajalištu, takav je slučaj uostalom blizak onome o kojemu je raspravljao Sud u predmetu Pedro IV Servicios(13). Naime, u tom je predmetu od Suda zatraženo tumačenje uredbi o skupnom izuzeću, kojima se provodi članak 81. stavak 3. UEZ-a na kategorije sporazuma o isključivoj kupnji i vertikalnih sporazumâ između poduzetnika, iako mu sud koji je uputio zahtjev nije uopće postavio pitanje, koje mu je neophodno prethodilo, a to je jesu li sporazumi o kojima se raspravljalo u tom predmetu bili u suprotnosti s člankom 81. stavkom 1. UEZ-a.

28.      Nakon što je, u bitnom, naveo da nema zapreke da odgovori na postavljena pitanja koja se odnose na tumačenje uredbi o skupnom izuzeću kategorija, a da pritom nije potrebno prethodno provesti složeno gospodarsko i pravno ispitivanje uvjeta za primjenu članka 81. stavka 1. UEZ-a, i imajući u vidu predmet Cilfit i dr. (EU:C:1982:335)(14), Sud se ograničio na davanje odgovora samo na pitanja koja su mu upućena.

29.      Istina je da, suprotno slučajevima koji su bili izvorište predmeta Pedro IV Servicios, s jedne strane, i Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet, s druge strane, u kojima nacionalni sudovi nisu specificirali na koji način žele riješiti pitanja koja nisu upućena Sudu, sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju svojeg zahtjeva za prethodnu odluku nedvosmisleno navodi da namjerava odbiti tezu poreznih tijela i njemačke vlade prema kojoj je sustav iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a u skladu s člankom 56. UEZ-a ili opravdan važnim razlozima u općem interesu.

30.      Ne smatram kako iz navedenog treba izvesti zaključak da je namjera suda koji je uputio zahtjev bila da mu Sud izričito potvrdi odgovor na pitanje koje nije uputio Sudu, s obzirom na to da upućujući posebno na diskrecijski prostor koji od dana donošenja presude Cilfit i dr. (EU:C:1982:335) imaju nacionalni sudovi, uključujući i one posljednjeg stupnja, sud koji je uputio zahtjev doista smatra da je, imajući u vidu sudsku praksu, razvidno da članak 18. stavak 3. AuslInvestmG-a krši slobodno kretanje kapitala zaštićeno člankom 56. UEZ-a.

31.      U tom pristupu iskrene lojalne suradnjeviše vidim želju da se omogući, najprije vladama država članica i zainteresiranim strankama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije, kojima je dostavljena odluka kojom se upućuje prethodno pitanje, te potom samom Sudu, da se usprotive tumačenju koje zastupa sud koji je uputio zahtjev, u slučaju da se predloženi odgovor na pitanje koje taj sud nije postavio temelji na očito pogrešnom tumačenju odredaba prava Unije ili na očito pogrešnim pravnim premisama.

32.      U takvom slučaju, smatram kako bi u stvari bilo neophodno, s obzirom na potrebu da se osigura ujednačeno tumačenje prava Unije i zaštita prava pojedinaca, da se Sudu omogućiispravljanje pogrešaka koje je počinio sud posljednjeg stupnja, i u slučaju kada se pogreške odnose na pitanja koje je takav sud namjerno odbio postaviti(15).

33.      Međutim, to nije slučaj u ovom postupku.

34.      Naime, budući da očito nije pogrešna, ocjena suda koji je uputio zahtjev zavrjeđuje da je se podrži, jer je nesporno, kao što je to navela Komisija u svojim pisanim očitovanjima, da predmetni porezni sustav ima odvraćajući učinak.

35.      Tako u konkretnom slučaju, dok udjeli u nacionalnim investicijskim fondovima nisu nikad paušalno oporezovani, do toga dolazi u pogledu udjela u stranim fondovima, pa čak i obvezno kada se radi o crnim fondovima, a da pritom nije dopušteno da imatelji udjelâ dostave dokaz o stvarnoj visini ostvarenih dohodaka. Međutim, kako je to prikazano u slučaju dohodaka od kapitala koje je ostvarila I. Wagner-Raith, osnovica paušalnog oporezivanja je znatno viša od one koja se temelji na stvarnim dohocima u slučaju bijelih ili sivih fondova, i to kako u odnosu na cjelokupno razdoblje od 1997. do 2003. tako i u odnosu na pojedino porezno razdoblje.

36.      Osim toga, valja navesti da je u svojoj presudi van Caster(16) Sud presudio da je protivno slobodnom kretanju kapitala njemačko zakonodavstvo koje je počevši od 2003. zamijenilo porezni sustav o kojemu se raspravlja u glavnom postupku.

37.      Na temelju te sudske prakse Sud je također presudio da se slobodno kretanje kapitala protivi nacionalnom zakonodavstvu, kao što je bilo ono u izvorištu navedene presude, koje je predviđalo da neispunjavanje obveze obavještavanja i objavljivanja nekih podataka predviđenih tim zakonodavstvom od strane inozemnog investicijskog fonda, a koja se bez razlike primjenjivala na tuzemne i inozemne fondove, ima za posljedicu paušalno oporezivanje dohodaka koje porezni obveznik ostvaruje iz tih investicijskih fondova, s obzirom na to da navedeno zakonodavstvo ne dopušta poreznom obvezniku dostavu dokaza ili podataka na temelju kojih se može utvrditi stvarna visina njegovih dohodaka(17).

38.      Nesporno, takva se ocjena može barem primijeniti na sustav koji je uspostavljen člankom 18. stavkom 3. AuslInvestmG-a.

39.      Naposljetku, takvu ocjenu ne smije dovesti u pitanje činjenica koja je utvrđena u glavnom postupku, prema kojoj je M. Schweier stekla udjele u investicijskim fondovima sa sjedištem u prekomorskoj zemlji ili području (u daljnjem tekstu: PZP-ovi) koje je ovisno o Ujedinjenoj Kraljevini, u konkretnom slučaju na Caymanskom otočju(18) koje se nalazi među onima nabrojenima, najprije, u prilogu IV. UEEZ-a nakon Akta o pristupanju Ujedinjene Kraljevine(19), a zatim u prilogu II. UEZ-a.

40.      Valja podsjetiti da su nakon stvaranja Europske ekonomske zajednice osnove pravnog položaja PZP-ova ostale u bitnome neizmijenjene(20). Ti subjekti, iako su zakonski i/ili ustavno povezani s državom članicom, isključeni su iz prostornog područja primjene ugovora, kao što je to proizlazilo, u okviru UEEZ-a, iz članka 227. stavka 3. istog, te u okviru UEZ-a, iz članka 299. stavka 3. potonjeg, sve primjenjujući „poseban sustav pridruživanja predviđen u četvrtom dijelu“ tih ugovora. Stanje ostaje isto i u sklopu UFEU-a(21).

41.      Svrha tog posebnog statusa jest promicanje gospodarskog i socijalnog razvoja PZP-ova te uspostava bliskih gospodarskih odnosa između njih i Zajednice (Europske unije) u cjelini.(22)

42.       Postojanje takvog posebnog statusa pridruživanja zemalja i područja, koja su povezana s nekim državama članicama, ali koja nisu europska, dovodi do određenih problema u odnosu na njihovo izjednačavanje s državama članicama ili trećim zemljama kako bi se utvrdilo primjenjuju li se na njih opće odredbe ugovora, problemi na koje Sud nije dao jednoznačan odgovor, vjerojatno zbog hibridnog karaktera tih subjekata i sui generis karaktera poveznice pridruživanja koja iz veže za Uniju(23).

43.      Barem u odnosu na primjenu temeljnih sloboda kretanja koje priznaje pravo Unije, polazište rasuđivanja Suda je to da utvrdi da se na PZP-ove, zbog njihova posebnog statusa pridruživanja, ne primjenjuju opće odredbe prava Unije ako to nije izrijekom navedeno(24).

44.      Iako četvrti dio uzastopnih ugovora ne sadrži niti jednu odredbu u odnosu na slobodno kretanje kapitala, Sud na temelju njih nije zaključio da te odredbe nisu bile primjenjive na PZP-ove. Naime, budući da se ta sloboda proteže i na treće zemlje, bilo bi u najmanju ruku neusklađeno kada subjekti, koji imaju koristi od posebnog statusa pridruživanja koji je usmjeren na stvaranje uskih gospodarskih odnosa s Unijom, ne bi mogli uživati režim slobode koji je posebno proširen na sve treće zemlje. Zbog tog je razloga, u svojoj presudi Prunus i Polonium, u odnosu na oporezivanje izravnih ulaganja koje je društvo sa sjedištem na Britanskim Djevičanskim Otocima ostvarilo u Francuskoj, Sud presudio da se na PZP-ove primjenjuje liberalizacija kretanja kapitala iz članka 63. UFEU-a, s obzirom na njihovo svojstvo treće zemlje(25), iako bi, prema mom mišljenju, bilo točnije reći da se na PZP-ove primjenjuje liberalizacija kretanja kapitala koja je jednaka onoj koja se primjenjuje na treće zemlje, s obzirom na sui generis karakter njihovih statusa.

45.      Naime, što se tiče ocjene da nacionalna mjera predstavlja ograničenje kretanjima kapitala između država članica i PZP-ova, odluka Suda iz presude Prunus i Polonium (EU:C:2011:276), prema kojoj se primjena članka 63. UFEU-a proširuje na PZP-ove je valjana sve dok neka posebna odredba, čiji je doseg barem jednak dosegu članka 63. UFEU-a, ne uredi navedena kretanja.

46.      To nije bio slučaj u razdoblju od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta, odnosno od načelne liberalizacije kretanja kapitala iz članka 73.B UEZ-a na treće zemlje do 2. prosinca 2001., s obzirom na to da niti jedna odluka Vijeća donesena na temelju četvrtog dijela UEZ-a nije predviđala sustav slobode kretanja kapitala između država članica i PZP-ova koji bi bio jednak onome koji se primjenjuje na treće zemlje. S druge strane, 2. prosinca 2001. je stupila na snagu Odluka Vijeća 2001/822/EZ od 27. studenoga 2001. o pridruživanju prekomorskih zemalja i područja Europskoj zajednici („Odluka o prekomorskom pridruživanju”)(26), odluka čiji je članak 47. stavak 1. Sud nedavno, u presudi X i TBG(27), ocijenio da ima vrlo široki doseg tako da se u pogledu odnosa između država članica i trećih zemlja približuje onome iz članka 56. UEZ-a.

47.      Iako u glavnom postupku ulaganja M. Schweier, koja se, ponavljam, odnose na razdoblje od 1997. do 2003., potpadaju dijelom pod članak 73.B UEZ-a i dijelom pod članak 47. stavak 1. Odluke o prekomorskom pridruživanju, to ne mijenja ograničavajući karakter uređenja iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a u odnosu na te odredbe.

48.      Na temelju svih ovih navoda predlažem Sudu da ne ispita pitanje koje sud koji je uputio zahtjev nije postavio, a koje se odnosi na tumačenje članka 56. UEZ-a.

B –    Postavljena pitanja i tumačenje članka 57. stavka 1. UEZ-a

49.      Svojim dvama pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuje li se odredba „standstill“ iz članka 57. stavka 1. UEZ-a, koja se posebno odnosi na ograničenja slobodnog kretanja kapitala u odnosu na treće zemlje, na porezni sustav kao što je onaj o kojemu se raspravlja u glavnom postupku.

50.      Prema prvoj rečenici te odredbe „odredbe članka 56. UEZ-a ne dovode u pitanje primjenu onih ograničenja prema trećim zemljama koja prema nacionalnom pravu ili pravu Unije postoje na dan 31. prosinca 1993. […] u odnosu na kretanje kapitala u treće zemlje ili iz njih, koje obuhvaća izravna ulaganja, […] [ili] pružanje financijskih usluga.“

51.      Primjena te odredbe, koja omogućuje državama članicama da zadrže ograničenja kretanja kapitala i koja slijedom toga mora udovoljiti trima kumulativnim kriterijima, i to kriteriju ratione personae, odnosno da se predmetna nacionalna mjera odnosi na jednu ili više trećih zemalja ili da se primjenjuje na njih, kriteriju ratione temporis, to jest da su predmetna ograničenja postojala na dan 31. prosinca 1993., te kriteriju ratione materiae, odnosno da predmetna kretanja kapitala obuhvaćaju jednu od transakcija koje su taksativno nabrojene u članku 57. stavka 1. prvoj rečenici UEZ-a(28).

52.      Ta se odredba primjenjuje također u kontekstu kretanja kapitala između država članica i PZP-ova, uključujući nakon 2. prosinca 2001. Naime, članak 47. stavak 2. Odluke o prekomorskom pridruživanju među ostalim ukazuje da države članice i PZP-ovi mogu usvojiti mutatis mutandis mjere iz članka 57. UEZ-a sukladno uvjetima koji su u njoj propisani(29).

1.      Kriteriji ratione temporis i ratione personae iz članka 57. stavka 1. UEZ-a

53.      Ni sud koji je uputio zahtjev ni zainteresirane stranke koje su podnijele pisana očitovanja ne pokazuju ni najmanju zadršku u odnosu na udovoljenje prvim dvama kriterijima.

54.      Naime, nije se potrebno zadržavati na pitanju je li udovoljeno kriteriju ratione temporis, s obzirom na to da je, kao što to ponavljaju sud koji je uputio zahtjev i Komisija, porezni sustav iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a postojao već 1969. te od tada nije bitno izmijenjen(30).

55.      Kriterij ratione personae je također ispunjen, s obzirom na to da ako se, kao što sam to naveo, PZP-ovi smatraju trećim zemljama ili su jednostavno izjednačeni s njima, uvjeti iz članka 57. stavka 1. UEZ-a se u svakom slučaju na njih primjenjuju, ili izravno ili posredstvom članka 47. stavka 2. Odluke o prekomorskom pridruživanju.

56.      Ne čini mi se da je zaključak da je udovoljeno kriteriju ratione personae članka 57. stavka 1. UEZ-a doveden u pitanje time što su udjeli M. Schweier u predmetnim investicijskim fondovima kao i dohodci koji su od njih ostvareni deponirani u financijskoj instituciji koja vrlo vjerojatno ima sjedište u državi ugovornici Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru potpisanom 2. svibnja 1992.(31) (u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP-u), u konkretnom slučaju u Kneževini Lihtenštajnu, u odnosu na koju znamo da se države članice ne mogu pozvati na članak 57. stavak 1. UEZ-a od 1. svibnja 1995., to jest dana stupanja na snagu Sporazuma o EPG-u u odnosu na navedenu kneževinu(32).

57.      Naime, ako bi se, bez obzira na kriterije koji su propisani nacionalnim propisom, državama članicama onemogućilo da se pozovu na članak 57. stavak 1. UEZ-a svaki put kada bi kretanje kapitala u smjeru i iz trećih zemalja prošlo preko područja druge države članice ili države stranke Sporazuma o EGP-u, ta bi odredba bila lišena bitnog dijela njezina korisnog učinka. Nitko od stranaka u glavnom postupku i zainteresiranih osoba nije istaknuo suprotno.

58.      Osim toga, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, primjena članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a ovisi najprije o sjedištu društva za upravljanje investicijskim fondom, koje je u konkretnom slučaju na Caymanskom otočju, a ne o mjestu gdje su vrijednosni papiri deponirani(33).

59.      S obzirom na navedeno, kao što sam već spomenuo, središnje mjesto pitanja suda koji je uputio zahtjev odnosi se na doseg kriterija ratione materiae iz članka 57. stavka 1. UEZ-a.

2.      Kriterij ratione materiae iz članka 57. stavka 1. UEZ-a

60.      Sud koji je uputio zahtjev posebno pita Sud koji smisao valja dati izrazu „kretanje kapitala [koji] obuhvaća […] izravna ulaganja […] [ili] pružanje financijskih usluga“, kako bi mu omogućio da utvrdi može li se, u odnosu na slučaj u glavnom postupku, porezni sustav iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a valjano održati na snazi na temelju članka 57. stavka 1. UEZ-a.

61.      Mislim da se mora potvrdno odgovoriti na njegovo prvo pitanje koje se odnosi na pojam „pružanja financijskih usluga“, što bi, ako Sud dijeli to mišljenje, trebalo dovesti do toga da nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje koje se odnosi na pojam „izravnih ulaganja“. U svakom slučaju, u pogledu posljednje točke, dvojbe suda koji je uputio zahtjev mogu se brzo ukloniti.

a)      Izraz „pružanje financijskih usluga“ u smislu članka 57. stavka 1. UEZ-a

62.      Prvo pitanje odnosi se na utvrđenje može li se porezni sustav iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a primijeniti na slučaj kao što je onaj iz glavnog postupka, s obzirom na to da se primjenjuje na kretanja kapitala koja uključuju pružanje financijskih usluga u smislu članka 57. stavka 1. UEZ-a.

63.      Navodeći da Sud nije još pojasnio taj pojam, sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na potrebu uskog tumačenja odredaba članka 57. stavka 1. UEZ-a, smatra da su s navedenim izrazom povezana jedino pravila koja se odnose na same pružatelje financijskih usluga iz trećih zemalja i koja određuju uvjete i načine pružanja usluga, uz iznimku, u svakom slučaju, odredaba nacionalnog prava kojima je predmet oporezivanje ulagatelja.

64.      Iako je Komisija podržala to tumačenje, njemačka i talijanska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine ga ne prihvaćaju. Te tri zainteresirane stranke u bitnom smatraju da, s jedne strane, pojam pružanja financijskih usluga može obuhvaćati mjere koje obvezuju primatelja navedene usluge te, s druge strane, da u konkretnom slučaju postoji uska veza između predmeta nacionalne mjere, odnosno oporezivanja imatelja udjelâ u stranim investicijskim fondovima i postupanja fondova koji ne udovoljavaju uvjetima iz članka 17. stavka 3. i članka 18. stavka 2. AuslInvestmG-a. Drugim riječima, nacionalno porezno zakonodavstvo odnosi se na pružanje financijskih usluga, s obzirom na to dabarem neizravno utječe na investicijske fondove da se usklade s nacionalnim pravilima o transparentnosti koja su propisana navedenim zakonodavstvom.

65.      Što se mene tiče, najprije podsjećam da sam već imao prilike izložiti nekoliko napomena o pojmu „pružanja financijskih usluga“ iz članka 57. stavka 1. UEZ-a, i to u svojem mišljenju danom u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company(34).

66.      Kao što sam to već naveo u tom mišljenju, u odsutnosti definicije predmetnog pojma, pravilno je smatrati da su usluge na koje se on odnosi one usluge koje pružaju financijske institucije, kao što su banke, osiguravajuća društva, društva za investicije i druge institucije slične vrste. Investicijski fond (ili točnije društvo koje njime upravlja) nesumnjivo pripada toj kategoriji institucija.

67.      Osim toga, ustrajem na tome da se, imajući u vidu sadržaj članka 57. stavka 1. UEZ-a, njegovo područje primjene proteže isključivo na kretanja kapitala koja „obuhvaćaju“ pružanje financijskih usluga, a ne, suprotno tomu, na pružanje financijskih usluga koje uključuju ili uzrokuju kretanje kapitala. Ta je razlika presudna. Naime, samo nacionalne mjere čiji je predmet prvenstveno kretanje kapitala ulaze u područje članka 57. stavka 1. UEZ-a. Nacionalne mjere čiji je predmet prvenstveno pružanje financijskih usluga mu izmiču, s obzirom na to da ih se mora ispitati u smislu odredaba Ugovora koje se odnose na slobodu pružanja usluga, koje se, kao što znamo, ne proširuju ni na odnose s trećim zemljama ni na odnose s PZP-ovima(35).

68.      Slijedom toga, kad se u članku 57. stavku 1. UEZ-a navodi da se on odnosi na kretanja kapitala koja obuhvaćaju pružanje financijskih usluga, po mom mišljenju, ne radi se o tome da se u njegovo područje primjene uključuju nacionalne mjere čiji su predmet uvjeti i načini pružanja usluga. Naime, ako bi to bio slučaj, takva mjera jednostavno ne bi potpadala u područje primjene odredaba koje se odnose na slobodno kretanje kapitala te, stoga, članka 57. stavka 1. UEZ-a, već u područje odredaba koje se odnose na pružanje usluga.

69.      Članak 57. stavak 1. UEZ-a ne može se tumačiti tako da samo ponavlja općenito razgraničenje koje je Ugovorom učinjeno između područja primjene odredaba koje se odnose na pružanje usluga, pa makar one bile isključivo „financijske“ i odredaba koje se odnose na kretanja kapitala. Iako se iznimka koja je sadržana u tom članku, bez uvrede za njemačku vladu, mora usko tumačiti(36), ona mora u najmanju ruku zadržati koristan učinak.

70.      Zbog tog razloga članak 57. stavak 1. UEZ-a obuhvaća kretanje kapitala koje „obuhvaća“ odnosno uzrokuje pružanje financijskih usluga(37).

71.      U predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (EU:C:2013:710), koji se odnosio na oporezivanje u Poljskoj udjelâ koje je investicijski fond treće zemlje imao u temeljnom kapitalu poljskih društava, predmetno kretanje kapitala nije uključivalo pružanje financijskih usluga od strane investicijskog fonda u korist društava o kojima se raspravljalo. Nadalje, u mojem mišljenju sam naveo da se sporna nacionalna mjera nije odnosila na kretanje kapitala koje je povezano s financijskim uslugama koje investicijski fond pruža imateljima njegovih udjelâ, bez obzira borave li potonji na području države članice ili treće zemlje. Stoga se nije moglo pozvati na primjenu članka 57. stavka 1. UEZ-a(38).

72.      Sud nije trebao ispitati tu problematiku, s obzirom na to da je primjena odredbe „standstill“ iz članka 57. stavka 1. UEZ-a bila pravilno isključena zbog jedinog razloga što poljsko zakonodavstvo o kojem se raspravljalo u tom predmetu nije udovoljavalo kriteriju ratione temporis iz navedenog članka(39).

73.      U ovom predmetu, predmetno kretanje kapitala, odnosno operacije kupnje udjela u investicijskim fondovima sa sjedištem u PZP-u od kojih prima dividende koje podliježu spornom paušalnom oporezivanju, prema mom mišljenju, nužno obuhvaća financijske usluge predmetnih investicijskih fondova u korist ulagatelja. Naime, da nema tih usluga kupnja njegovih udjelâ ne bi jednostavno imala smisla, posebno u slučaju kada se radi o neinstitucionalnom ulagatelju koji ima na raspolaganju mogućnost odabira čitave lepeze ulaganja ovisno o različitim relevantnim parametrima, čega bi bio lišen kada bi odlučio izravno ulagati na tržištu kapitala. Osim toga, upravo te financijske usluge optimiziraju i povećavaju dobit te se na temelju njih nacionalno oporezivanje može primijeniti.

74.      To što se, kao prvo, nacionalna mjera odnosi na ulagatelja, a ne na pružatelja usluge kao takvog, ne utječe na to utvrđenje, s obzirom na to da se kriterij koji proizlazi iz članka 57. stavka 1. UEZ-a odnosi na uzročno-posljedičnu vezu koja postoji između kretanja kapitala i pružanja financijskih usluga, a ne na područje primjene ratione personae sporne nacionalne mjere, ili ponajprije na njezin odnos s pružateljem usluga, negoli korisnikom takvih usluga. Ako navedeno kretanje uvijek pretpostavlja takvo pružanje usluga, članak 57. stavka 1. UEZ-a mora se primijeniti, pod pretpostavkom da je udovoljeno drugim uvjetima propisanim tom odredbom.

75.      Osim toga, suprotno onomu što je Komisija navela na raspravi, ništa ne ukazuje na to da su porezni propisi država članica isključeni iz područja primjene članka 57. stavka 1. UEZ-a ili, sada, članka 64. stavka 1. UFEU-a. Dokaz tomu je činjenica da je, u svojim presudama Holböck(40), Prunus i Polonium (EU:C:2011:276), Welte (EU:C:2013:662) te Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (EU:C:2014:249), Sud iscrpno ispitao primjenjivost te odredbe u kontekstu nacionalnih poreznih mjera.

76.      Stoga smatram da je potrebno odgovoriti na prvo pitanje na način da se – kao što je navedeno u članku 18. stavku 3. AuslInvestmG-a, koji od 31. prosinca 1993. nije bitno izmijenjen i koji pod određenim uvjetima predviđa primjenu paušalnog oporezivanja tuzemnih imatelja udjelâ u investicijskim fondovima sa sjedištem u trećim zemljama ili u PZP-ovima koji su izjednačeni s navedenim trećim zemljama – nacionalni propis odnosi na kretanja kapitala koja obuhvaćaju pružanje financijskih usluga u smislu članka 73.C UEZ-a i, počevši od 1. svibnja 1999., u smislu članka 57. stavka 1. UEZ-a.

77.      U tim uvjetima nije potrebno ispitati drugo pitanje, koje je isključivo postavljeno u slučaju negativnog odgovora na prvo.

78.      Stoga ću, kao podredno, u slučaju da Sud ne podrži prijedlog koji sam izložio, analizirati drugo pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.

b)      O pojmu „izravnih ulaganja“ u smislu članka 57. stavka 1. UEZ-a

79.      Kao što sam već pobliže naveo u svom mišljenju u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company(41), pojam izravnih ulaganja nije bio definiran Ugovorom o EZ-u te je Sud do sada temeljio svoje odluke na definicijama koje su sadržane u nomenklaturi u Prilogu I. Direktivi Vijeća 88/361/EEZ od 25. lipnja 1998. za provedbu članka 67. Ugovora(42), i s time povezane napomene za pojašnjenje(43).

80.      Sukladno tim definicijama pojam izravnih ulaganja odnosi se na ulaganja koja poduzimaju fizičke ili pravne osobe, koja služe za uspostavljanje ili održavanje trajnih ili izravnih veza između osoba koje osiguravaju kapital i poduzetnika ili društva kojem se kapital stavlja na raspolaganje s ciljem obavljanja gospodarske aktivnosti(44).

81.      Upravo na temelju tih definicija pod pojmom kretanja kapitala Sud razlikuje „izravna“ ulaganja u obliku sudjelovanja u društvu putem držanja dionica, što omogućuje stvarno sudjelovanje u njegovu upravljanju i kontroli, te „portfeljna“ ulaganja koja uključuju stjecanja vrijednosnih papira na tržištu kapitala isključivo s namjerom ostvarivanja financijskog ulaganja i bez namjere utjecanja na upravljanje i kontrolu društva(45).

82.      Iako te dvije kategorije ulaganja potpadaju pod pojam kretanja kapitala, nasuprot tomu, samo „izravna ulaganja“, uključujući isplatu dividendi do koje zbog njih proizlazi, podložni su izuzeću koje je dopušteno člankom 57. stavkom 1. UEZ-a (46).

83.      Iako je, radi primjene članka 57. stavka 1. UEZ-a, sud koji je uputio zahtjev a priori sklon prihvatiti to razgraničenje između izravnih ulaganja i portfeljnih ulaganja, imajući u vidu da u konkretnom predmetu slučaj imatelja udjelâ u investicijskim fondovima načelno ne potpada u prvu kategoriju, on se svejedno pita nije li, svojom presudom VBV – Vorsorgekasse(47) od 7. lipnja 2012., Sud nijansirao, odnosno preokrenuo, tu sudsku praksu.

84.      Već sam u svojem mišljenju danom u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company(48) ispitao i odbio takav argument koji je istaknula poljska vlada, a na koji Sud nije imao potrebe odgovoriti.

85.      Stoga ću se ograničiti, u bitnom, na ukazivanje na navode koji su u tom smislu izloženi u navedenom mišljenju. Posebno, valja ponoviti da, iako se presuda VBV – Vorsorgekasse (EU:C:2012:327) odnosila na to da je pravnoj osobi (poduzetničkom fondu socijalne zaštite), institucionalnom ulagaču sa sjedištem u Austriji, bila ograničena kupnja udjelâ u investicijskom fondu koji ima svoje sjedište u drugoj državi članici, odnosno na transakciju koju je Sud u uvodnom dijelu svojeg obrazloženja ocijenio kao „izravno ulaganje“, Sudu nije bilo postavljeno pitanje u odnosu na članak 64. stavak 1. UFEU-a, koji je zamijenio članak 57. stavka 1. UEZ-a, već isključivo u odnosu na članak 63. UFEU-a. Međutim, iako članak 63. UFEU-a ima vrlo široko područje primjene i dopušta određenu „fluktuaciju“ u korištenju pojmova koji označavaju različite kategorije kretanja kapitala, to nije slučaj za kategorije nabrojene u članku 64. stavku 1. UFEU-a, koji se, podsjećam, kao izuzeće od režima slobode predviđenog pravom Unije, mora usko tumačiti u skladu sa sudskom praksom(49). Stoga, s obzirom na to da od njega nije zatraženo tumačenje članka 64. stavka 1. UFEU-a, Sud očito nije imao namjeru proširiti područje primjene pojma izravnog ulaganja u smislu te odredbe.

86.      Dakako, poput onoga što zastupa Komisija u svojem pisanom očitovanju, nije u cijelosti isključeno da imatelj udjela u investicijskom fondu može stvarno sudjelovati u upravljanju ili kontroli društva za upravljanje navedenim fondom, tako da se, prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, može zaključiti da se radi o izravnom ulaganju.

87.      Činjenični i pravni elementi koji su izloženi u presudi VBV – Vorsorgekasse (EU:C:2012:327) nažalost ne dopuštaju da se zaključi da je takav bio slučaj u kojemu je austrijski poduzetnički fond kupio udjele u investicijskom fondu sa sjedištem u Luksemburgu.

88.      Međutim, u svakom slučaju mi se čini da je u najmanju ruku nevjerojatno, imajući u vidu vrstu i obujam ulaganja M. Schweier, da je ona stekla udjele koji joj omogućuju stjecanje prava na kontrolu nad investicijskim fondovima čija društva za upravljanje imaju sjedište na Caymanskom otočju. Suprotno tomu, s obzirom na podatke iz spisa, vjerojatnije je da je M. Schweier, kao privatni ulagač, samo sudjelovala u zajedničkom portfelju koji su ti fondovi stvorili, s jedinim ciljem da ostvari financijsko ulaganje. Međutim, nije sporno da se porezni sustav iz članka 18. stavka 3. AuslInvestmG-a primjenjuje kada se učine takva portfeljna ulaganja.

89.      Slijedom toga smatram da presuda VBV – Vorsorgekasse (EU:C:2012:327) nije utjecala na tumačenje pojma izravnog ulaganja iz članka 57. stavka 1. UEZ-a i da se, uvažavajući sve pravne i činjenične elemente koji proizlaze iz spisa, ne može pozvati na izuzeće predviđeno tom odredbom, s obzirom na to da se slučaj iz glavnog postupka ne odnosi na „kretanje kapitala u treće zemlje ili iz njih, koje obuhvaća izravna ulaganja.“

III – Zaključak

90.      S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je postavio Bundesfinanzhof (Njemačka) odgovori kako slijedi:

Nacionalni propis, kao što je članak 18. stavak 3. Zakona o prodaji inozemnih investicijskih udjela i oporezivanju dohotka od inozemnih investicijskih udjela (Gesetz über den Vertrieb ausländischer Investmentanteile und über die Besteuerung der Erträge aus ausländischen Investmentanteilen), koji od 31. prosinca 1993. nije bitno izmijenjen i koji pod određenim pretpostavkama propisuje paušalno oporezivanje dohotka tuzemnih imatelja udjelâ u investicijskim fondovima koji imaju sjedište u trećim zemljama ili prekomorskim zemljama i područjima koji su izjednačeni s navedenim trećim zemljama, odnosi se na kretanja kapitala koja podrazumijevaju pružanje financijskih usluga u smislu članka 73.C stavka 1., UEZ-a, a počevši od 1. svibnja 1999., u smislu članka 57. stavka 1. UEZ-a.

1 – Izvorni jezik: francuski

2 – Osim kada je to potrebno za vremensku primjenu ugovorâ, u nastavku svog mišljenja ću zbog jednostavnosti pisanja upućivati isključivo na članak 57. stavak 1. UEZ-a, pri čemu se podrazumijeva da se uvjeti iz dvaju članaka nisu mijenjali.

3 – BGBl. 1998 I, str. 2820.

4 – Na temelju odredaba Zakona o društvima za investicije (Gesetz über Kapitalanlagegesellschaften, u daljnjem tekstu: KAGG), u verziji koja se primjenjuje od 31. prosinca 2013.

5 – Vidjeti članak 38.b KAGG-a.

6 – 283/81, EU:C:1982:335, t. 21.

7 – C-39/11, EU:C:2012:327.

8 – Vidjeti moje mišljenje u predmetu Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet (C-83/13, EU:C:2014:201, t. 17. kao i navedenu sudsku praksu).

9 – Vidjeti osobito presude Kerafina-Keramische und Finanz-Holding i Vioktimatiki (C-134/91 i C-135/91, EU:C:1992:434, t. 16.), Consiglio nazionale dei geologi i Autorità garante della concorrenza e del mercato (C-136/12, EU:C:2013:489, t. 29.) te Belgian Electronic Sorting Technology (C-657/11, EU:C:2013:516, t. 28.).

10 – Vidjeti osobito presude Cilfit i dr. (EU:C:1982:335, t. 21.), Pedro IV Servicios (C-260/07, EU:C:2009:215, t. 36.) te Boxus i dr. (C-128/09 do C-131/09, C-134/09 i C-135/09, EU:C:2011:667, t. 31.).

11 – EU:C:2014:201.

12 – C-83/13, EU:C:2014:2053.

13 – EU:C:2009:215.

14 – Idem (t. 36.).

15 – Vidjeti u tom smislu moje mišljenje u predmetu Fonnship i Svenska Transportarbetareförbundet (EU:C:2014:201, t. 22.).

16 – C-326/12, EU:C:2014:2269.

17 – Ibidem (t. 58. i izreka).

18 – Sve do 2002. Caymansko otočje je imalo status „British dependent territory“ na temelju British Nationality Acta 1981. (vidjeti prilog 6. tomu zakonu). Taj je status preimenovan 2002. u „British overseas territory“ primjenom British Overseas Territories Acta od 26. veljače 2002.

19–      Popis PZP-ova koji je sadržan u prilogu IV. Ugovoru o EEZ-a izmijenjen je, naime, člankom 24. Akta koji se odnosi na uvjete pristupanja Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske i izmjenama osnivačkih ugovora (SL 1972, L 73, str. 14.), u kojemu je posebno uključeno Caymansko otočje.

20 – Vidjeti navode koji su u tom pogledu izloženi u mišljenju nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Prunus i Polonium (C-384/09, EU:C:2010:759, t. 24. do 29.).

21 – Vidjeti članak 355. stavak 2. UFEU-a.

22 – Vidjeti članak 131. drugi stavak Ugovora o EEZ-u i članak 182. drugi stavak Ugovora o EZ-u te sada članak 198. drugi stavak UFEU-a.

23 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Prunus i Polonium (EU:C:2010:759, t. 31. do 39.).

24 – Presude Prunus i Polonium (EU:C:2011:276, t. 29.) te X i TBG (C-24/12 i C-27/12, EU:C:2014:1385, t. 45.).

25 – EU:C:2011:276, t. 31. Sud navodi „treće države“, ali bi bilo, sa stajališta međunarodnog javnog prava, prikladnije reći treće zemlje, s obzirom na nedostatak suverenosti tih subjekata, što osim toga odgovara sadržaju članka 73.B Ugovora o EZ-u, članku 56. i članku 57. UEZ-a te člancima 63. i 64. UFEU-a.

26 – SL L 314, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 50., str. 12.). Na temelju njena članka 63., ta se odluka primjenjuje do 31. prosinca 2011.

27 – EU:C:2014:1385, t. 48.

28 – Vidjeti osobito u tom smislu moje mišljenje u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (C-190/12, EU:C:2013:710, t. 53.).

29 – Vidjeti također u tom smislu presudu Prunus i Polonium (EU:C:2011:276, t. 32.).

30 – Vidjeti konačno, o ispitivanju kriterija ratione temporis iz članka 57. stavka 1. UEZ-a presudu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (C-190/12, EU:C:2014:249, t. 47. do 52.).

31 – SL 1994, L 1, str. 3. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.).

32 – Vidjeti u tom pogledu presudu Ospelt i Schlössle Weissenberg (C-452/01, EU:C:2003:493, t. 31.) u odnosu na članak 73.C Ugovora o EZ-u.

33 – Iako je na raspravi odvjetnik I. Wagner-Raith ukazao na to da je samo LGT Bank upravljala deponiranim sredstvima, taj podatak ne proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i nema utjecaja na okolnost, na koju je ukazao taj sud, da je investicijskim fondovima upravljalo društvo sa sjedištem na Caymanskom otočju, okolnost koja je, među ostalim, pokrenula primjenu spornog nacionalnog zakonodavstva.

34 – EU:C:2013:710, t. 73. do 79.

35 – U odnosu na neprimjenu odredaba Ugovora koje se odnose na slobodno pružanje usluga s trećim zemljama, vidjeti presudu Fidium Finanz (C-452/04, EU:C:2006:631, t. 25. i 47.). U odnosu na PTP-ove, valja navesti da se u četvrtom dijelu Ugovora ne navodi slobodno pružanje usluga i da se u Odluci o prekomorskom pridruživanju navodi samo dugoročni cilj koji se sastoji u postupnoj liberalizaciji razmjena usluga, na temelju radnji poduzetih u okviru Općeg sporazuma o trgovini uslugama (GATS).

36 – Vidjeti presudu Welte (C-181/12, EU:C:2013:662, t. 29.).

37 – Vidjeti moje mišljenje u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (EU:C:2013:710, t. 77.).

38 – Ibidem (t. 78 . i 79.).

39 – Vidjeti presudu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (EU:C:2014:249, t. 53.).

40 – C-157/05, EU:C:2007:297, t. 37. do 45.

41 – EU:C:2013:710, t. 60. i 61.

42 – SL L 178, str. 5.

43 – Vidjeti osobito presude Holböck (EU:C:2007:297, t. 34. i navedenu sudsku praksu) te Welte (EU:C:2013:662, t. 32.).

44 – Vidjeti osobito presudu Welte (EU:C:2013:662, t. 32.).

45 – Vidjeti posebno o tom razgraničenju presude Orange European Smallcap Fund (C-194/06, EU:C:2008:289, t. 98. do 102.), Glaxo Wellcome (C-182/08, EU:C:2009:559, t. 40. i navedenu sudsku praksu) te Komisija/Portugal (C-212/09, EU:C:2011:717, t. 47.).

46 – Vidjeti u tom smislu presudu Haribo Lakritzen Hans Riegel i Österreichische Salinen (C-436/08 i C-437/08, EU:C:2011:61, t. 137. i 138.) te moje mišljenje u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (EU:C:2013:710, t. 64.).

47 – EU:C:2012:327.

48 – EU:C:2013:710, t. 69. do 72. To mišljenje je izneseno samo koji dan nakon zaprimanja zahtjeva za prethodnu odluku na Sudu.

49 – Vidjeti presudu Welte (EU:C:2013:662, t. 29.).