Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA

od 9. studenoga 2017.(1)

Predmet C-359/16

Ömer Altun,

Abubekir Altun,

Sedrettin Maksutogullari,

Yunus Altun,

Absa NV,

M. Sedat BVBA,

Alnur BVBA

protiv

Openbaar Ministerie

(zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Radnici migranti – Socijalna sigurnost – Primjenjivo zakonodavstvo – Uredba (EEZ) br. 1408/71 – Članak 14. stavak 1. točka (a) – Upućeni radnici – Uredba (EEZ) br. 574/72 – Članak 11. stavak 1. – Potvrda E 101 – Obvezujući karakter – Potvrda koja je dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno”






I.      Uvod

1.        „Pravo prestaje gdje počinje zlouporaba.” Taj izraz, koji je upotrijebio profesor francuskog prava Marcel Ferdinand Planiol(2), dobro prikazuje problem s kojim je suočen Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija) u ovom predmetu, jednom u nizu predmeta sad već ustaljene sudske prakse o obvezujućem karakteru potvrde E 101 kojom se potvrđuje da je radnik koji se kreće unutar Europske unije osiguran u sustavu socijalne sigurnosti države članice u kojoj se nalazi ustanova izdavateljica(3).

2.        Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sve dok se ne ukine ili ne proglasi nevažećom, potvrda E 101 – koju je izdala nadležna ustanova države članice u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe (EEZ) br. 574/72(4) o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71(5) – proizvodi učinak u unutarnjem pravnom poretku države članice u koju zaposlena osoba odlazi radi obavljanja rada i, prema tome, vezuje ustanove potonje države članice. Iz toga proizlazi da sud države članice domaćina nije ovlašten provjeravati valjanost potvrde E 101 u vezi s elementima na temelju kojih je ona izdana(6).

3.        Svojim zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o primjenjivosti te sudske prakse ako je sud države članice domaćina utvrdio da je potvrda E 101 bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno(7).

4.        U ovom mišljenju pojasnit ću razloge zbog kojih smatram da potvrda E 101 ne obvezuje sud države članice domaćina ako on utvrdi da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno te da, u takvom slučaju, navedeni sud može ne uzeti u obzir potvrdu E 101(8).

II.    Pravo Unije

A.      Uredba br. 1408/71

5.        Članak 13. Uredbe br. 1408/71, naslovljen „Opća pravila”, koji se nalazi u okviru glave II., naslovljene „Određivanje primjenjivog zakonodavstva”, u svojim stavcima 1. i 2. točki (a) propisuje:

„1. Podložno člancima 14.c i 14.f, na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To zakonodavstvo utvrđuje se u skladu s odredbama ove glave.

2.       Ovisno o člancima od 14. do 17:

(a)      na osobu zaposlenu na području jedne države članice primjenjuje se zakonodavstvo te države, čak i ako boravi na državnom području druge države članice ili ako se registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili pojedinca koji je zapošljava nalazi na državnom području druge države članice.”

6.        Članak 14. te uredbe, naslovljen „Posebna pravila koja se primjenjuju na osobe u plaćenom zaposlenju, osim na pomorce”, koji se nalazi u okviru iste glave Uredbe 1408/71, u svojem stavku 1. točki (a) propisuje:

„Članak 13. stavak 2. točka (a) primjenjuje se ovisno o sljedećim izuzecima i okolnostima:

1. (a) na osobu zaposlenu na državnom području države članice u poduzeću kojem uobičajeno pripada, a koje je upućuje na državno područje druge države članice kako bi ondje obavljala posao za to poduzeće, i dalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice, pod uvjetom da očekivano trajanje tog posla ne prekoračuje 12 mjeseci i da nije upućena na rad kako bi zamijenila drugu osobu kojoj je isteklo razdoblje na koje je bila upućena.”

7.        Uredba br. 1408/2007 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 883/2004 s učinkom od 1. svibnja 2010.(9).

B.      Uredba br. 574/72

8.        U okviru glave III. Uredbe br. 574/72, naslovljene „Provedba odredaba uredbe koje se odnose na određivanje mjerodavnog zakonodavstva”, članak 11., naslovljen „Formalnosti u slučaju upućivanja zaposlene osobe prema članku 14. stavku 1. i članku 14.b stavku 1. Uredbe te u slučaju ugovora sklopljenih prema članku 17. Uredbe”, u svojem stavku 1. točki (a) propisuje:

„Ustanove koje ovlasti nadležno tijelo države članice čije zakonodavstvo se i nadalje primjenjuje izdaju potvrdu u kojoj se navodi da će se to zakonodavstvo primjenjivati na zaposlenu osobu do određenog datuma:

(a)       na zahtjev zaposlene osobe ili njegova ili njezina poslodavca u slučajevima iz članka 14. stavka 1. i članka 14.b stavka 1. Uredbe.”

9.        Uredba br. 574/2007 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 987/2009 s učinkom od 1. svibnja 2010.(10).

III. Glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom

10.      Sociale Inspectie (Socijalna inspekcija, Belgija) provela je nadzor nad zapošljavanjem osoblja u društvu Absa NV, poduzeću osnovanom u skladu s belgijskim pravom aktivnim u građevinskom sektoru u Belgiji. Prilikom tog nadzora utvrđeno je da društvo Absa od 2008. gotovo da nije imalo zaposlenih i da su svi fizički poslovi bili podugovaranjem povjeravani bugarskim poduzećima. Ta bugarska poduzeća zapravo uopće nisu obavljala djelatnost u Bugarskoj nego su upućivala radnike u Belgiju kako bi putem podugovora radili za Absu, dijelom uz sudjelovanje i suradnju drugih belgijskih društava. Zapošljavanje dotičnih radnika nije bilo prijavljeno belgijskoj ustanovi nadležnoj za prikupljanje doprinosa za socijalnu sigurnost s obzirom na to da su ti radnici raspolagali potvrdama E 101 koje je izdala bugarska nadležna ustanova, kojima je bilo potvrđeno da su oni osigurani u bugarskom sustavu socijalne sigurnosti.

11.      Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su belgijska tijela bugarskoj nadležnoj ustanovi podnijela obrazložen zahtjev za povlačenje navedenih potvrda E 101, ali da ona nije odgovorila na taj zahtjev. U tom pogledu je belgijska vlada pojasnila da je zahtjev za ukidanje potvrda E 101 bio upućen 12. studenoga 2012. bugarskoj nadležnoj ustanovi i da je ta ustanova 9. travnja 2013. dostavila odgovor koji se sastojao „samo od sažetka izdanih potvrda E 101, podatka o njihovu trajanju i obavijesti o tome da su različita bugarska poduzeća u trenutku podnošenja zahtjeva za izdavanje dotičnih potvrda E 101 ispunjavala uvjete za upućivanje s administrativnog stajališta, ali da pritom nisu razmotrene ni uzete u obzir činjenice koje su utvrđene i nastale u Belgiji”.

12.      Belgijska tijela pokrenula su sudske postupke protiv tužitelja u glavnom postupku, Ömera Altuna, Abubekira Altuna, Sedrettina Maksutogullarija, Yunusa Altuna, društava Absa, M. Sedat BVBA i Alnur BVBA (u daljnjem tekstu zajednički: Altun i dr.), u svojstvu poslodavaca, djelatnika ili zastupnika, kao prvo, zato što su zaposlili ili su se pobrinuli za to da strani državljani, kojima nije bio dozvoljen ili odobren boravak dulji od tri mjeseca u Belgiji niti su se tu mogli trajno nastaniti, rade bez prethodno pribavljene dozvole za rad u tom pogledu, drugo, jer su prilikom zapošljavanja tih radnika ustanovi nadležnoj za prikupljanje doprinosa za socijalnu sigurnost propustili podnijeti prijavu koju nalaže zakon i, treće, zato što nisu prijavili radnike nacionalnom uredu za socijalnu sigurnost (Belgija).

13.      Presudom od 27. lipnja 2014. Correctionele rechtbank Limburg, afdeling Hasselt (Kazneni sud u Limburgu, Odjel u Hasseltu, Belgija) oslobodio je Altuna i druge. Iz pisanih očitovanja belgijske vlade proizlazi da se oslobođenje dotičnih temeljilo na tvrdnji da je „razdoblje rada bugarskih radnika u cijelosti bilo pokriveno potvrdama E 101/A1, koje su bile, na taj dan, izdane pravilno i zakonito”. Državno odvjetništvo podnijelo je žalbu protiv te presude.

14.      Presudom od 10. rujna 2015. Hof van beroep Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu, Belgija) osudio je dotične osobe. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da su žalbeni sudovi utvrdili da su „potvrde E 101 dobivene prijevarno na temelju navođenja činjenica koje ne odgovaraju stvarnom stanju s ciljem zaobilaženja uvjeta iz propisa Zajednice kojima podliježe upućivanje i kako bi se na taj način ostvarila pogodnost koja se ne bi mogla steći bez takve prijevarne sheme”.

15.      Tužitelji su podnijeli žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude pred Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija), koji je odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Može li sud koji nije sud države članice upućivanja poništiti ili ne uzeti u obzir potvrdu E 101 koja je izdana u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe [...] br. 574/72 [...], kako je bila primjenjiva prije njezina stavljanja izvan snage člankom 96. stavkom 1. Uredbe [...] [br.] 987/2009 [...], ako se na temelju činjeničnog stanja koje se ocjenjuje može zaključiti da je ta potvrda dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno?”

16.      Pisana očitovanja podnijeli su Altun i dr., belgijska, irska, francuska, mađarska i poljska vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 20. lipnja 2017. iste stranke i zainteresirane osobe podnijele su usmena očitovanja.

IV.    Analiza

A.      Predmet zahtjeva za prethodnu odluku i odredbe prava Unije koje treba protumačiti

17.      Uvodno valja utvrditi da se prethodno pitanje odnosi na tumačenje članka 11. stavka 1. Uredbe br. 574/72, „kako je bila primjenjiva prije njezina stavljanja izvan snage člankom 96. stavkom 1. Uredbe [...] [br.] 987/2009 [...]”.

18.      Belgijska vlada, međutim, ističe da prethodno pitanje treba proširiti na tumačenje članka 5. stavka 1. i članka 19. stavka 2. Uredbe br. 987/2009. Te bi odredbe, naime, također bile primjenjive ratione temporis u glavnom predmetu jer su činjenice zbog kojih je pokrenut postupak protiv tužitelja u glavnom postupku dijelom nastale nakon 1. svibnja 2010., odnosno na datum na koji je navedena uredba stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 574/72(11).

19.      Međutim, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev nije u svojem zahtjevu za prethodnu odluku naveo točno razdoblje na koje se odnose činjenice u glavnom postupku. Smatram da u tim okolnostima Sud ne raspolaže dostatnim činjeničnim elementima kako bi se njegov odgovor proširio na druge odredbe osim onih navedenih u prethodnom pitanju(12). Stoga ću se u ovom mišljenju ograničiti na tumačenje odredaba Uredbe br. 1408/71 i Uredbe br. 574/72.

20.      Želim ipak naglasiti da se, prema mojem mišljenju, odgovor koji predlažem u pogledu tumačenja članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71 i članka 11. stavka 1. Uredbe br. 574/72 u potpunosti može prenijeti na članak 12. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 i na članak 5. stavak 1. te članak 19. stavak 2. Uredbe br. 987/2009. U tom pogledu valja utvrditi, s jedne strane, da je prema novim uredbama članak 12. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 zamijenio u biti članak 14. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 1408/71, dok je članak 19. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 zamijenio u biti članak 11. stavak 1. Uredbe br. 574/72(13). S druge strane, kao što je to utvrdio Sud, Uredba br. 987/2009, koja je trenutno na snazi, kodificirala je sudsku praksu Suda i potvrdila posebno obvezujući karakter potvrde E 101 i isključivu nadležnost ustanove izdavateljice da ocjenjuje valjanost navedene potvrde(14). Naime, članak 5. Uredbe br. 987/2009 naslovljen „Pravna valjanost dokumenata i popratnih dokaza izdanih u drugoj državi članici” predviđa u svojem stavku 1. da ustanove drugih država članica obvezuju dokumenti koje je izdala ustanova države članice, kojima se potvrđuje položaj neke osobe za potrebe primjene Uredbe br. 883/2004 i Uredbe br. 987/2009 te popratni dokazi na temelju kojih su ti dokumenti izdani sve dok ih država članica u kojoj su bili izdani ne ukine ili ne proglasi nevažećima.

21.      Osim toga, smatram korisnim skrenuti pozornost Sudu da je u tijeku zakonodavni postupak izmjene Uredbe br. 883/2004 i Uredbe br. 987/2009 na temelju prijedloga koji je Komisija podnijela 13. prosinca 2016.(15). Izmjene koje je predložila Komisija osobito uključuju to da se u članak 1. Uredbe br. 987/2009 uvrsti definicija pojma „prijevara”(16) kao i da se u članak 5. stavke 1. i 2. navedene uredbe uvrste jasni rokovi u kojima je ustanova izdavateljica, na zahtjev nadležne ustanove druge države članice, obvezna ponovno razmotriti osnovanost izdavanja potvrde E 101 te prema potrebi ispraviti ili staviti izvan snage navedenu potvrdu(17). Iako taj zakonodavni postupak nema neposredan utjecaj na analizu koju valja provesti u ovom predmetu, koja se odnosi samo na tumačenje odredaba Uredbe br. 1408/71 i Uredbe br. 574/72, sada stavljenih izvan snage, on se, prema mom mišljenju, ipak nadovezuje na pravni okvir ovog predmeta.

22.      Naposljetku, smatram korisnim iznijeti nekoliko napomena o prijedlogu „alternativnog rješenja” koji je Komisija predložila na raspravi, a tiče se problema koji se odnosi na ovaj predmet. Ona naime smatra da prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev nije toliko relevantno te da bi bilo poželjno da Sud odredi upućuju li okolnosti slučaja na „istinsku situaciju upućivanja”, u smislu članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71, i, prema tome, je li bugarska nadležna ustanova pravilno izdala dotične potvrde E 101(18). U tom kontekstu Komisija smatra da bi, ako Sud na ta pitanja odgovori niječno, belgijske nadležne ustanove mogle na temelju presude Suda od bugarske nadležne ustanove zahtijevati da se potvrde E 101 ukinu ili proglase nevažećima te bi u tom slučaju navedena ustanova bila obvezna reagirati. Naprotiv, ako Sud potvrdi da su navedene potvrde pravilne, glavni postupak bi se obustavio.

23.      Takvo rješenje koje je predložila Komisija ne čini mi se uvjerljivim, i to zbog sljedećih razloga.

24.      Kao prvo, smatram da to rješenje nije u skladu s člankom 267. UFEU-a. Valja podsjetiti da je Sud u skladu s člankom 267. UFEU-a, koji se zasniva na jasnoj podjeli uloga između nacionalnih sudova i Suda, jedini ovlašten očitovati se o tumačenju ili o valjanosti propisa Unije polazeći od činjenica na koje ga je uputio nacionalni sud te da je, suprotno tomu, na tom sudu da u konkretnom slučaju primijeni pravila prava Unije. Stoga Sud nije nadležan odlučivati o činjenicama u glavnom postupku niti je nadležan da na nacionalne mjere ili situacije primijeni pravila Unije koja je protumačio jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti nacionalnog suda(19). Međutim, pristup koji je predložila Komisija upućuje na to da, prema mojem mišljenju, Sud pravno kvalificira činjenične okolnosti predmetnog slučaja, što nije u njegovoj nadležnosti(20).

25.      Kao drugo, smatram da rješenje koje je predložila Komisija dovodi zapravo do izmjene cilja i naravi ovog predmeta. Naime, iako se pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi na nadležnost kojom raspolaže sud države članice domaćina za neuzimanje u obzir potvrde E 101 u slučaju prijevare, Komisija predlaže Sudu da odgovori na bitno drukčije pitanje, odnosno ono o pravilnom izdavanju predmetnih potvrda E 101. Međutim, tim pitanjem bi se više trebao baviti postupak zbog povrede obveze, pokrenut u skladu s člancima 258. ili 259. UFEU-a.

26.       Kao treće, čak i pod pretpostavkom da Sud utvrdi da u predmetnom slučaju uvjeti upućivanja iz članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71 nisu ispunjeni, sud koji je uputio zahtjev i dalje je obvezan, kao što to uostalom priznaje Komisija, uzeti u obzir potvrde E 101 sve dok ih bugarska nadležna ustanova ne poništi ili ukine. Stoga rješenje koje predlaže Komisija ne može razriješiti situaciju s kojom je suočen sud koji je uputio zahtjev.

27.      Zato smatram da nije potrebno preoblikovati prethodno pitanje.

B.      Prethodno pitanje

28.      Sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjem pita može li sud države članice domaćina poništiti ili ne uzeti u obzir potvrdu E 101 koja je izdana u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 574/72 ako se na temelju činjeničnog stanja koje ocjenjuje može zaključiti da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno. Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud da pojasni obvezuje li obvezujući učinak potvrde E 101, koji joj je uobičajeno priznat sudskom praksom Suda, sud države članice domaćina ako taj sud utvrdi prijevaru(21).

29.      Francuska i belgijska vlada smatraju u tom smislu da valja priznati mogućnost da sud države članice domaćina ne uzme u obzir potvrdu E 101 u slučaju prijevare. S druge strane, Altun i dr., irska, mađarska i poljska vlada te Komisija ističu da u biti potvrda E 101 koju je izdala nadležna ustanova druge države članice veže sud države članice domaćina, čak i ako on utvrdi da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno.

30.      Prije nego što razmotrim pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, smatram korisnim ukratko podsjetiti na sudsku praksu Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101 kao i na načela koja podupiru tu sudsku praksu (prvi dio).

31.      Potom ću razmotriti pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev. Prvo, pojasnit ću razloge zbog kojih smatram da se sudska praksa o obvezujućem karakteru potvrde E 101 ne bi mogla primijeniti ako sud države članice domaćina utvrdi da je potvrda E 101 bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno te da, u tom slučaju, taj sud može ne uzeti u obzir navedenu potvrdu (drugi dio). Drugo, izložit ću nekoliko razmatranja o prijevari koja je izvršio sud države članice domaćina (treći dio). Na kraju, razmotrit ću argumente koji su u ovom predmetu navedeni protiv rješenja koje predlažem Sudu da usvoji (četvrti dio).

1.      Sudska praksa Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101

32.       Obvezujući karakter potvrde E 101 proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda. Sud je posebno utvrdio da, sve dok se ne ukine ili ne proglasi nevažećom, potvrda E 101 proizvodi učinak u unutarnjem pravnom poretku države članice u koju zaposlena osoba odlazi radi obavljanja rada i, prema tome, veže ustanove dotične države članice(22). Iz navedenog slijedi, s jedne strane, da nadležna ustanova države članice u kojoj radnik obavlja rad mora uzeti u obzir činjenicu da se na tog radnika već primjenjuje zakonodavstvo iz područja socijalne sigurnosti države članice u kojoj se nalazi poslovni nastan poduzeća koje ga zapošljava pa ta ustanova stoga ne može na dotičnog radnika primijeniti svoj vlastiti sustav socijalne sigurnosti. S druge strane, sud države članice domaćina nije ovlašten provjeravati valjanost potvrde E 101 u odnosu na elemente na temelju kojih je izdana(23).

33.      Međutim, Sud je utvrdio da načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a ustanovu koja je izdala potvrdu E 101 obvezuje na točnu ocjenu činjenica koje su relevantne za primjenu pravila o određivanju primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti te da stoga jamči točnost podataka iz potvrde E 101. U tom kontekstu, ta je ustanova dužna ponovno razmotriti osnovanost izdavanja potvrde E 101 i po potrebi je ukinuti ako nadležna ustanova države članice domaćina izrazi sumnje o točnosti činjenica na kojima se ta potvrda temelji i, stoga, navodima koji se u njoj nalaze, osobito zato što oni ne odgovaraju zahtjevima iz odredbe Uredbe br. 1408/71 na temelju koje je ta potvrda izdana(24).

34.      Ako se nadležne ustanove dotičnih država članica ne uspiju sporazumjeti o određivanju primjenjivog zakonodavstva u ovom predmetu, mogu se u vezi s tim obratiti Administrativnoj komisiji. Ako ta komisija ne uspije uskladiti stajališta dotičnih ustanova, preostaje mogućnost, ne dovodeći u pitanje eventualne pravne lijekove koji postoje u državi članici u kojoj se nalazi ustanova izdavateljica, pokretanja postupka zbog povrede obveze u skladu s člankom 259. UFEU-a(25).

35.      Kao što sam izložio u svojem mišljenju u predmetu A-Rosa Flussschiff, svrha potvrde E 101 je osigurati poštovanje načela primjene zakonodavstva samo jedne države članice iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 kako bi se u konkretnim slučajevima izbjegli sukobi nadležnosti koji proizlaze iz različite ocjene primjenjivog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti(26). U tom pogledu potvrda E 101 doprinosi osiguranju pravne sigurnosti radnika koji se kreću unutar Unije i stoga olakšava slobodno kretanje radnika i slobodno pružanje usluga unutar Unije, a to je cilj koji se želi postići Uredbom br. 1408/71.

36.      Prema mojem mišljenju, iz sudske prakse Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101 proizlazi da odredbe glave II. Uredbe br. 1408/71 o određivanju primjenjivog zakonodavstva ne utvrđuju samo sustav kolizijskih pravila, nego usporedno uspostavljaju također sustav podjele nadležnosti između država članica na način da je ustanova koja je izdala potvrdu E 101 jedina nadležna za ocjenu njezine valjanosti i za odlučivanje – bilo na vlastitu inicijativu ili kao odgovor na zahtjev koji je podnijela nadležna ustanova druge države članice – treba li, s obzirom na primljene informacije u vezi sa stvarnim položajem radnika, ukinuti ili poništiti navedenu potvrdu, što bi imalo za učinak to da ta potvrda više ne obvezuje nadležne ustanove i sudove drugih država članica(27). Suprotno rješenje podrazumijevalo bi opasnost od suočavanja s proturječnim odlukama u vezi s primjenjivim zakonodavstvom u konkretnom slučaju i stoga opasnost od primjene dvaju sustava socijalne sigurnosti, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, među kojima je i obvezivanje radnika na plaćanje dvostrukih doprinosa(28).

37.      Obvezujući karakter potvrde E 101 temelji se osim toga na načelu lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a. Naime, Sud je utvrdio da obveze suradnje koje proizlaze iz navedene odredbe ne bi bile ispunjene ako bi nadležna ustanova države članice domaćina smatrala da je ne obvezuju podaci iz potvrde E 101(29).

38.      U predmetu u kojem je donesena presuda A-Rosa Flussschiff(30), Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) pitao je u biti Sud o primjenjivosti njegove sudske prakse o obvezujućem karakteru potvrde E 101 u situacijama u kojima se utvrdi da uvjeti radnog odnosa dotičnog radnika očito ne ulaze u materijalno područje primjene odredbe na temelju koje je izdana potvrda E 101. Sud je na to pitanje potvrdno odgovorio. U tom smislu Sud je presudio da činjenica da dotični radnici očito ne ulaze u područje primjene članka 14. Uredbe br. 1408/71 ni na koji način ne mijenja razmatranja na kojima se temelji njegova sudska praksa o obvezujućem karakteru potvrde E 101(31).

39.      Međutim, valja navesti da u predmetu A-Rosa Flussschiff(32), za razliku od ovog predmeta, Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) u zahtjevu za prethodnu odluku nije naveo nijedan dokaz o tome da činjenice o kojima vodi postupak upućuju na postojanje prijevare. To predstavlja odlučujući faktor za moju analizu predmeta. Zato sam krenuo od pretpostavke prema kojoj se prethodnim pitanjem ne traže pojašnjenja u vezi s primjenjivošću sudske prakse Suda o obvezujućem učinku potvrde E 101 u slučaju prijevare(33). Također, u presudi koja je potom donesena u tom predmetu Sud nije razmotrio to pitanje nego se ograničio na odlučivanje o situaciji u kojoj uvjeti radnog odnosa dotičnog radnika očito ne ulaze u područje primjene odredbe Uredbe br. 1408/71 na temelju koje je potvrda E 101 bila izdana.

40.      Pitanje suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu je dakle potpuno novo. U tom pogledu Sud je pozvan odrediti vrijede li razmatranja na kojima se temelji njegova sudska praksa o obvezujućem karakteru potvrde E 101 i u slučaju kada sud države članice domaćina utvrdi prijevaru.

41.      Odmah moram naglasiti da, prema mojem mišljenju, na to pitanje treba odgovoriti niječno. Smatram naime da se, zbog razloga navedenih u nastavku, postojeća sudska praksa Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101 ne može proširiti na situaciju poput one u glavnom postupku, u kojoj je sud države članice domaćina utvrdio da je navedena potvrda dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno te da u takvoj situaciji navedenom sudu valja omogućiti da ne uzme u obzir potvrdu E 101.

2.      Nužnost borbe protiv prijevare

42.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pojedinci se ne mogu prijevarno ili zloporabno pozivati na propise Unije i da nacionalni sudovi mogu, u svakom pojedinačnom slučaju, temeljeći odluku na objektivnim elementima, voditi računa o zlouporabi prava ili prijevarnom postupanju predmetnih osoba kako bi im, u slučaju potrebe, uskratili pravo pozivanja na odredbe navedenog prava, uzimajući u obzir ciljeve koji se žele postići dotičnim odredbama prava Unije(34). Smatram da je to načelo opće načelo prava Unije(35) koje se primjenjuje neovisno o ikakvoj provedbi u europskom ili nacionalnom zakonodavstvu(36). Prema mojem mišljenju, iz tog načela proizlazi da nacionalni sud koji je suočen s prijevarnom primjenom odredaba prava Unije nema samo mogućnost nego i obvezu da se, kao sud Unije, bori protiv prijevare, uskraćujući dotičnim osobama pozivanje na navedene odredbe(37).

43.      Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da je u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je sud države članice domaćina utvrdio da je potvrda E 101 bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno, obveza toga suda da dotičnim osobama uskrati koristi koje proizlaze iz navedene potvrde i, prema tome, iz odredbe prava Unije na temelju koje je navedena potvrda izdana, odnosno u ovom slučaju, članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe 1408/71. To podrazumijeva da se u takvoj situaciji dotične osobe ne mogu pozivati na odstupanje predviđeno navedenom odredbom i da se primjenjuje opće pravilo iz članka 13. stavka 2. točke (a) navedene uredbe u skladu s kojim se na radnika primjenjuje zakonodavstvo države članice na čijem je državnom području zaposlen (lex loci laboris)(38).

44.      Suprotno rješenje dovelo bi, prema mojem mišljenju, do neprihvatljivog rezultata. Naime, zadržavanje obvezujućeg karaktera potvrde E 101, ako sud države članice domaćina utvrdi prijevaru, upućivalo bi na to, s jedne strane, da bi osobe odgovorne za prijevaru mogle imati korist od svojih prijevarnih postupanja i, s druge strane, da bi takav sud u određenim slučajevima morao tolerirati ili čak podupirati prijevaru.

45.      U tom kontekstu podsjećam da je nezavisni odvjetnik Jacobs u predmetu FTS naveo da, ako država članica domaćina „može dokazati da je potvrda dobivena prijevarno, tijelo izdavatelj ne bi trebalo imati problema s povlačenjem svoje potvrde”(39). Stoga u tom pogledu valja utvrditi da bi, pod uvjetom da ustanova izdavateljica poništi ili ukine potvrdu E 101 na temelju vjere u elemente koje su joj dostavila tijela države članice domaćina koja dokazuju postojanje prijevare, pokretanje postupka pred sudovima te države članice domaćina bilo bi zapravo suvišno. Međutim, moguće su situacije, kako je prikazano u ovom predmetu, u kojima se ustanova izdavateljica potvrde E 101, iz bilo kojeg razloga, suzdržava poništiti ili ukinuti navedenu potvrdu iako su joj tijela socijalne sigurnosti države članice domaćina dostavila elemente koji dokazuju postojanje prijevare(40). Obvezati sud države članice domaćina da u tim okolnostima uzme u obzir potvrdu E 101, usprkos činjenici da je utvrđeno da je ta potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno, značilo bi obvezati navedeni sud da zažmiri na prijevaru. U svakom slučaju, smatram da eventualna mogućnost da ustanova izdavateljica može poništiti ili ukinuti potvrdu E 101 ne može utjecati na nadležnost kojom raspolaže sud države članice domaćina za neuzimanje u obzir potvrde E 101 ako raspolaže dostatnim elementima za utvrđivanje da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno(41).

46.      K tome, društveno-ekonomska razmatranja u takvoj situaciji također idu u prilog davanju prednosti borbi protiv prijevare. Naime, u kontekstu sustava kolizijskih pravila utvrđenog odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71, prijevara povezana s izdavanjem potvrda E 101 predstavlja opasnost za usklađenost sustava socijalne sigurnosti država članica(42). U tom pogledu smatram da države članice imaju legitimni interes za poduzimanje odgovarajućih mjera kako bi zaštitile svoje financijske interese i osigurale financijsku ravnotežu svojih sustava socijalne sigurnosti(43). Usto, smatram da je korištenje potvrda E 101 koje su dobivene ili se na njih pozivalo prijevarno, oblik nelojalne konkurencije te da dovodi u pitanje jednakost uvjeta rada na nacionalnim tržištima rada.

47.      Ipak, treba naglasiti da sud države članice domaćina samo u slučaju propisno utvrđene prijevare može uskratiti korist koja proizlazi iz potvrde E 101 i stoga odredbe na temelju koje je izdana navedena potvrda. Naime, nužno je izbjeći da rješenje koje predlažem bude zlouporabljeno na način da dovede u opasnost cijeli sustav kolizijskih pravila utvrđen odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71. Drugim riječima, smatram da borba protiv prijevare ne može dovesti u pitanje obvezujući karakter potvrde E 101 koju je izdala nadležna ustanova druge države članice u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 574/72, osim u specifičnim okolnostima koje će biti opisane u nastavku.

3.      Utvrđenje prijevare

48.      Valja utvrditi da Uredba br. 1408/71 i Uredba br. 574/72 ne sadržavaju definiciju „prijevare” za potrebe primjene navedenih uredbi(44). U izostanku takve definicije, na Sudu je da odredi slučajeve prijevare u kojima sud države članice domaćina može ne uzeti u obzir potvrdu E 101 koju je izdala nadležna ustanova druge države članice.

49.      Prema mojem mišljenju, utvrđenje prijevare zahtijeva spoj objektivnog i subjektivnog elementa. Objektivni element sastoji se od činjenice da uvjeti potrebni za dobivanje zatražene koristi, odnosno, u ovom kontekstu, uvjeti predviđeni odredbom glave II. Uredbe br. 1408/71 na temelju koje je izdana potvrda E 101, zapravo nisu ispunjeni(45).

50.      To međutim nije dostatno kako bi se zaključilo da postoji prijevara koja sudu države članice domaćina omogućava da ne uzme u obzir potvrdu E 101. Naime, treba imati na umu da je Sud u presudi A-Rosa Flussschiff utvrdio da potvrda E 101 obvezuje ustanove i sudove države članice domaćina, čak i ako se utvrdi da uvjeti radnog odnosa dotičnog radnika očito ne ulaze u materijalno područje primjene odredbe Uredbe br. 1408/71 na temelju koje je izdana potvrda E 101(46). Takva situacija može, naime, nastati zbog (jednostavne) pogreške, činjenične ili pravne naravi, prilikom izdavanja potvrde E 101 ili promjene okolnosti dotičnog radnika(47).

51.      Da bi se izveo zaključak o postojanju prijevare potrebno je također, prema mojem mišljenju, utvrditi da su dotične osobe imale namjeru prikriti činjenicu da uvjeti za izdavanje potvrde E 101 zapravo nisu bili ispunjeni kako bi stekle korist koja proizlazi iz navedene potvrde(48). Ta prijevarna namjera, rekao bih, predstavlja subjektivni element koji omogućava razlikovanje prijevare od jednostavnog utvrđenja prema kojem uvjeti propisani odredbom glave II. Uredbe br. 1408/71, na temelju koje je potvrda E 101 bila izdana, nisu ispunjeni. Dokaz o postojanju takve prijevarne namjere može se sastojati od dobrovoljne činidbe, osobito od pogrešnog predstavljanja stvarne situacije upućenog radnika ili poduzeća koje upućuje navedenog radnika, ili dobrovoljnog propusta, kao što je neotkrivanje relevantne informacije.

52.      Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je belgijska socijalna inspekcija u ovom slučaju utvrdila da dotična bugarska poduzeća koja su radnike uputila u Belgiju zapravo uopće nisu obavljala djelatnost u Bugarskoj(49). Međutim, prema sudskoj praksi Suda, samo poduzeće koje redovno obavlja značajan dio djelatnosti na državnom području države članice u kojoj ima poslovni nastan može koristiti prednost koju pruža izuzeće propisano člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1408/71(50). Čini se dakle da jedan od uvjeta predviđenih člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1408/71, na temelju koje su izdane dotične potvrde E 101, nije bio ispunjen, što je na nacionalnom sudu da provjeri(51).

53.      Usto, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su žalbeni sudovi utvrdili da su „potvrde E 101 dobivene prijevarno na temelju činjenica koje ne odgovaraju stvarnom stanju s ciljem zaobilaženja uvjeta iz propisa Zajednice kojima podliježe upućivanje i kako bi se na taj način ostvarila pogodnost koja se ne bi mogla steći bez te prijevarne konstrukcije”(52). U tom pogledu belgijska vlada je tijekom rasprave pojasnila da se u ovom slučaju prijevara sastoji od osnivanja „poduzeća poštanskih pretinaca” u Bugarskoj, koja ne obavljaju nikakvu djelatnost ili je obavljaju vrlo malo, kako bi mogla, povrh svega, zatražiti potvrde E 101 te potom uputiti zaposlene osobe u Belgiju, dok bi se doprinosi i dalje plaćali u Bugarskoj.

54.      Na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li u ovom predmetu ispunjeni traženi objektivni i subjektivni elementi kako bi se donio zaključak o postojanju prijevare. U tom pogledu treba uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući podatke koje eventualno dostavi ustanova izdavateljica potvrde E 101(53).

55.      Moram pojasniti da se prijevara treba utvrditi u okviru kontradiktornog postupka koji se temelji na zakonskim jamstvima za dotične osobe i poštujući njihova temeljna prava, osobito pravo na učinkovit pravni lijek zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U tom kontekstu, nadležna tijela moraju dostaviti dokaz o postojanju prijevare, odnosno u dovoljnoj mjeri utvrditi, s jedne strane, da uvjeti predviđeni odredbom glave II. Uredbe br. 1408/71, na temelju koje je bila izdana potvrda E 101, u ovom slučaju nisu ispunjeni (objektivni element) i, s druge strane, da su dotične osobe namjerno prikrile činjenicu da ti uvjeti nisu bili ispunjeni (subjektivni element). Samo u tim posebnim okolnostima sud države članice domaćina može izvesti zaključak o postojanju prijevare, što omogućava tom sudu da potvrdu E 101 ne uzme u obzir.

56.      Također moram pojasniti pravne posljedice utvrđenja suda države članice domaćina o postojanju prijevare. Prvo, s obzirom na to da je potvrda E 101 dokument koji je izdala ustanova druge države članice, smatram da sud države članice domaćina, čak i u slučaju prijevare, nema nadležnost da tu potvrdu poništi ili proglasi nevažećom. Njegova nadležnost je ograničena na to da navedenu potvrdu ne uzme u obzir. Drugo, mislim da je očito da utvrđenje suda države članice domaćina o postojanju prijevare može proizvesti učinke samo u odnosu na nadležna tijela te države članice.

 Međuzaključak

57.      S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da sud države članice domaćina u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je taj sud utvrdio da je potvrda E 101, koja je izdana na temelju članka 11. stavka 1. Uredbe br. 1408/71, bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno, može ne uzeti u obzir navedenu potvrdu. Kako bi se donio zaključak o postojanju prijevare, opravdavajući time neuzimanje u obzir potvrde E 101, valja, s jedne strane, utvrditi da uvjeti predviđeni odredbom glave II. Uredbe br. 1408/71 na temelju koje je izdana potvrda E 101 u ovom slučaju nisu ispunjeni (objektivni element) i, s druge strane, da su dotične osobe namjerno prikrile činjenicu da ti uvjeti nisu bili ispunjeni (subjektivni element).

58.      Prema mojem mišljenju, taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentima protiv njega koje su istaknule stranke i dotične osobe koje su podnijele očitovanja Sudu. Tim argumentima pozabavit ću se u nastavku.

4.      Navedeni protuargumeti

59.      U ovom predmetu naveden je određen broj argumenata protiv rješenja koje predlažem Sudu da usvoji.

60.      Kao prvo, irska, mađarska i poljska vlada pozvale su se na kodifikaciju sudske prakse Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101 u članku 5. Uredbe br. 987/2009(54) istaknuvši u biti da bi ta okolnost spriječila Sud da odstupi od te sudske prakse.

61.      Taj argument nije prihvatljiv.

62.      Najprije se mora utvrditi da zakonodavac Unije prilikom donošenja Uredbe br. 987/2009 nije razmatrao pitanje prijevare, a još je manje o njemu odlučivao(55). Budući da u tekstu uredbe nije drukčije navedeno, valja pretpostaviti, po mojem mišljenju, da je zakonodavac Unije jednostavno želio kodificirati postojeću sudsku praksu Suda o obvezujućem karakteru potvrde E101(56). Međutim, kao što je to već prethodno navedeno, Sud još nije imao prilike očitovati se o obvezujućem učinku potvrde E 101 u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je sud države članice domaćina utvrdio da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno(57). Rješenje koje predlažem ne upućuje dakle ni na kakvu izmjenu prethodne sudske prakse Suda, kako je kodificirana Uredbom br. 987/2009, nego samo pojašnjava opseg te sudske prakse i posebno njezinu primjenjivost u novom primjeru, tj. onom u kojem je sud države članice domaćina utvrdio prijevaru. Iz toga proizlazi da kodifikacija sudske prakse Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101 u Uredbi br. 987/2009 ne sprečava Sud da sudu države članice domaćina prizna mogućnost da ne uzme u obzir potvrdu E 101 ako taj sud utvrdi da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno.

63.      Kao drugo, irska, mađarska i poljska vlada te Komisija pozivaju se na načelo primjene zakonodavstva jedne države članice u području socijalne sigurnosti iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 i, u tom kontekstu, na načelo pravne sigurnosti(58).

64.      Što se tiče, kao prvo, načela primjene zakonodavstva jedne države članice u području socijalne sigurnosti iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1408/71, valja priznati da rješenje koje predlažem upućuje u biti na mogućnost istovremene primjene, barem privremene, nekoliko nacionalnih zakonodavstava. Naime, ako sud države članice domaćina utvrdi postojanje prijevare u skladu s načelima iznesenima u točkama 48. do 56. ovog mišljenja i ne uzme u obzir potvrdu E 101 a da paralelno tomu ustanova izdavateljica ne poništi ili ne ukine navedenu potvrdu, dotični radnik i njegov poslodavac izloženi su riziku da se nađu u situaciji primjene dvaju sustava socijalne sigurnosti(59). Ipak, smatram da je taj rizik svojstven utvrđenju prijevare. Drugim riječima, smatram da nužnost osiguranja da dotične osobe ni na koji način nemaju korist od prijevarnih postupanja u tom slučaju mora imati prednost pred načelom primjene zakonodavstva jedne države članice u području socijalne sigurnosti(60).

65.      U tom kontekstu valja podsjetiti da je prema sudskoj praksi Suda na ustanovi izdavateljici potvrde E 101 da u skladu s načelom lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a razmotri osnovanost izdavanja navedene potvrde te da je po potrebi ukine ako nadležna ustanova države članice domaćina izrazi sumnje o točnosti činjenica na kojima se temelji navedena potvrda i stoga o točnosti podataka koji se u njoj nalaze, posebno zato što oni ne odgovaraju zahtjevima predviđenima odredbama Uredbe br. 1408/71 na temelju koje je izdana navedena potvrda(61). Smatram da to vrijedi tim više ako je sud države članice domaćina utvrdio da je potvrda E 101 bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno(62). Međutim, primjena zakonodavstva jedne države članice u području socijalne sigurnosti bit će (ponovno) osigurana ako ustanova izdavateljica potvrde E 101 poništi ili ukine navedenu potvrdu.

66.      Što se tiče, drugo, načela pravne sigurnosti, smatram da se, ako sud države članice domaćina utvrdi da je potvrda E 101 bila dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno, počinitelji prijevare i/ili oni koji su od nje imali koristi ne mogu pozivati na načelo zaštite pravne sigurnosti kako bi se suprotstavili nepriznavanju koristi iz navedene potvrde i članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71(63). U tom kontekstu valja podsjetiti da takvo odbijanje u skladu sa sudskom praksom Suda ne znači ex nihilo nalaganje obveze predmetnom pojedincu, nego je samo posljedica tvrdnje da objektivni uvjeti potrebni za stjecanje zatražene koristi zapravo nisu ispunjeni(64).

67.      Naposljetku, kao treće, Altun i dr., irska, mađarska i poljska vlada te Komisija pozivaju se na načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a i na postojanje posebnog postupka za rješavanje sporova u vezi s utvrđivanjem primjenjivog zakonodavstva u skladu s odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71 u pojedinom slučaju(65), ističući u biti da mogućnost da sud države članice domaćina ne uzme u obzir potvrdu E 101 u slučaju prijevare ne bi bila spojiva s poštovanjem navedenog načela i postupka.

68.      Ti mi argumenti nisu uvjerljivi.

69.      Kao što sam izložio, smatram da je sud države članice domaćina, ako utvrdi prijevaru, kao sud Unije obvezan odbiti korist koja proizlazi iz potvrde E 101(66). U tom pogledu njegova sposobnost ispunjavanja te obveze ne može ovisiti ni o volji ustanove izdavateljice da poništi ili ukine navedenu potvrdu ni o provedbi posebnog postupka, koji je ionako, čini mi se, zamišljen da rješava bitno različite situacije(67). To bi naime dovelo do neprihvatljivih rezultata(68).

70.      U tom kontekstu podsjećam da Sud još nije imao prilike izjasniti se o primjenjivosti svoje sudske prakse o obvezujućem karakteru potvrde E 101 ili o postupku koji treba slijediti za rješavanje sporova o određivanju primjenjivog zakonodavstva u skladu s odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71 ako sud države članice domaćina utvrdi prijevaru(69). Prema mojem mišljenju, u tom pogledu valja podsjetiti da načelo lojalne suradnje nije apsolutno te da su ograničenja navedenog načela moguća u iznimnim okolnostima, posebno u slučaju utvrđenja prijevare(70). Ključno je naime izbjeći to da se načelo lojalne suradnje između država članica promijeni u slijepo povjerenje koje bi olakšalo prijevarno postupanje.

71.      Međutim, smatram da načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a obvezuje tijela socijalne sigurnosti države članice domaćina da se, ako raspolažu elementima koji dokazuju postojanje prijevare, prvo obrate ustanovi izdavateljici potvrde E 101 jer bi joj to omogućilo da razmotri osnovanost izdavanja potvrde E 101 te odredi treba li, s obzirom na te elemente, ukinuti ili poništiti navedenu potvrdu. Takvo usuglašavanje omogućilo bi da se u praksi odagnaju eventualne sumnje u činjenične okolnosti dotičnog slučaja(71). Usto, ako nakon tog usuglašavanja ustanova izdavateljica poništi ili ukine potvrdu E 101, pokretanje postupka pred sudovima države članice domaćina bilo bi stvarno suvišno(72). U tom pogledu usuglašavanje s ustanovom izdavateljicom moglo bi osigurati ekonomičnost postupka. Međutim, moram naglasiti da to usuglašavanje ne može utjecati na nadležnost kojom raspolaže sud države članice domaćina za neuzimanje u obzir potvrde E 101 ako raspolaže dostatnim elementima za zaključak da je navedena potvrda dobivena ili se na nju pozivalo prijevarno(73).

V.      Zaključak

72.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na na prethodno pitanje koje je postavio Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija) odgovori na sljedeći način:

Članak 11. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3795/81 od 8. prosinca 1981., treba tumačiti na način da sud države članice domaćina može ne uzeti u obzir potvrdu E 101 koju je izdala ustanova koju je ovlastilo nadležno tijelo države članice na temelju članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1390/81 od 12. svibnja 1981., ako taj sud utvrdi da je navedena potvrda bila dobivena ili se na nju pozivalo na prijevaran način.

1      Izvorni jezik: francuski

2      Planiol, M., Traité élémentaire de droit civil, drugi svezak, deveto izdanje, Librairie générale de droit & de jurisprudence, Pariz, 1923., str. 287.

3      Potvrda E 101, pod nazivom „Potvrda o primjenjivom zakonodavstvu”, odgovara standardnom obrascu koji sastavlja Administrativna komisija za socijalnu sigurnost radnika migranata (u daljnjem tekstu: Administrativna komisija). Vidjeti odluku Administrativne komisije br. 202 od 17. ožujka 2005. o modelima obrazaca potrebnih za primjenu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 i Uredbe Vijeća (EEZ) br. 574/72 (E 001, E 101, E 102, E 103, E 104, E 106, E 107, E 108, E 109, E 112, E 115, E 116, E 117, E 118, E 120, E 121, E 123, E 124, E 125, E 126, E 127) (2006/203/EZ) (SL 2006., L 77, str. 1.). S 1. svibnja 2010. potvrda E 101 postala je prijenosni dokument A1 prema novoj Uredbi (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.) i Uredbi (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 883/2004 (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.).

4      Uredba Vijeća od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 1408/71 (SL 1972., L 74, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3795/81 od 8. prosinca 1981. (SL 1981., L 378, str. 1.) ( u daljnjem tekstu: Uredba br. 574/72).

5      Uredba Vijeća od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL 1971., L 149, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1390/81 od 12. svibnja 1981. (SL 1981., L 143, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 9.), i Uredbom Vijeća (EZ) br. 1606/98 od 29. lipnja 1998. (SL 1998., L 209, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 138.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71).

6      Vidjeti noviju presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 48. i 49.). O sudskoj praksi Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101, vidjeti točke 32. do 39. ovog mišljenja.

7      O tom se pitanju također raspravlja u predmetu koji je u tijeku CRPNPAC (C-370/17).

8      Vidjeti o utvrđenju prijevare točke 48. do 56. ovog mišljenja.

9      Vidjeti članke 90. i 91. Uredbe br. 883/2004. Vidjeti točke 17. do 21. ovog mišljenja o odredbama koje treba tumačiti u ovom predmetu.

10      Vidjeti članke 96. i 97. Uredbe br. 987/2009. Vidjeti točke 17. do 21. ovog mišljenja o odredbama koje treba tumačiti u ovom predmetu.

11      Vidjeti točku 9. ovog mišljenja.

12      Valja podsjetiti da je Sud isključivo ovlašten izjasniti se o tumačenju nekog akta Unije polazeći od činjenica koje mu navede nacionalni sud. Vidjeti rješenje od 4. svibnja 2017., Svobodová (C-653/16, neobjavljeno, EU:C:2017:371, t. 18. i navedena sudska praksa).

13      U smislu članka 12. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici za poslodavca koji tamo redovno obavlja svoju djelatnost i kojeg je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije dulje od dvadeset i četiri mjeseca i da ta osoba nije poslana s ciljem da zamijeni drugu. Članak 14. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 1408/71 naveden je u točki 6. ovog mišljenja. Prema članku 19. stavku 2. Uredbe br. 987/2009, na zahtjev dotične osobe ili poslodavca nadležna ustanova države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje na temelju glave II. Osnovne uredbe (odnosno Uredbe br. 883/2004) dostavlja potvrdu da se to zakonodavstvo primjenjuje i prema potrebi navodi do kojeg se datuma ono primjenjuje i pod kojim uvjetima. Članak 11. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 574/72 naveden je u točki 8. ovog mišljenja.

14      Vidjeti presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 59.).

15      Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i Uredbe (EZ) br. 987/2009 o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 (COM (2016) 815 final).

16      Prema definiciji koju je predložila Komisija, za potrebe Uredbe br. 987/2009 „‚prijevara’ znači svako namjerno činjenje ili nečinjenje kako bi se stekla ili primila davanja za socijalnu sigurnost ili izbjeglo plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje, suprotno pravu države članice”. Vidjeti članak 2. točku 4. gore navedenoga Prijedloga Komisije od 13. prosinca 2016. i s njime povezana pojašnjenja u obrazloženju u dijelu 5.

17      Vidjeti članak 2. točku 7. gore navedenoga Prijedloga Komisije od 13. prosinca 2016. i s njime povezana pojašnjenja u obrazloženju u dijelu 5. U tom kontekstu Komisija predlaže da, ako ustanova izdavateljica utvrdi da je podnositelj zahtjeva za izdavanje dokumenta počinio nedvojbenu prijevaru, ta ustanova odmah i s retroaktivnim učinkom stavi izvan snage ili ispravi taj dokument. Vidjeti, u vezi s ponovnim razmatranjem od strane ustanove izdavateljice, točku 33. ovog mišljenja.

18      Primjena članka 14. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71 ovisi, među ostalim, o tome, s jedne strane, postoji li organska veza između radnika i poduzeća koje upućuje radnika na rad i, s druge strane, obavlja li to poduzeće redovno značajan dio djelatnosti na državnom području države članice u kojoj ima poslovni nastan. Vidjeti presude od 10. veljače 2000., FTS (C-202/97, EU:C:2000:75, t. 24. i 40. do 45.); od 9. studenoga 2000., Plum (C-404/98, EU:C:2000:607, t. 21. i 22.), i od 26. siječnja 2006., Herbosch Kiere (C-2/05, EU:C:2006:69, t. 19.). Vidjeti također Dio I. točke 2. do 4. Praktičnog vodiča Administrativne komisije iz prosinca 2013. o primjenjivom zakonodavstvu u Europskoj uniji (EU), Europskom gospodarskom prostoru (EGP) i Švicarskoj. Vidjeti osim toga točku 52. ovog mišljenja.

19      Presuda od 11. rujna 2008., CEPSA (C-279/06, EU:C:2008:485, t. 28. i navedena sudska praksa).

20      Po mojem mišljenju, ovaj se predmet u tom pogledu razlikuje od onoga u kojem je donesena presuda od 9. rujna 2015., X i van Dijk (C-72/14 i C-197/14, EU:C:2015:564). Valja podsjetiti da je u točkama 43. do 51. navedene presude Sud utvrdio da se potvrda izdana, u obliku potvrde E 101, u odnosu na lađare na Rajni koja ne spada u područje primjene Uredbe br. 1408/71 ne može smatrati potvrdom E 101 te da stoga takva potvrda ne može proizvesti učinke svojstvene potvrdi E 101, među kojima i pravno obvezujući učinak u odnosu na institucije država članica različite od onih u kojima se nalazi institucija koja je izdala takvu potvrdu. Stoga se u tom predmetu nije radilo o tome da se odredi primjenjivost odredaba Uredbe br. 1408/71 u dotičnom slučaju, nego da se pojasne učinci potvrde koja je bila izdana u odnosu na osobe koje nisu spadale u područje primjene te uredbe. U tom pogledu Sud je u točki 36. presude pojasnio da ona ne sadržava nikakvu ocjenu kvalifikacije tužitelja u glavnom postupku kao lađara na Rajni ni nacionalnog zakonodavstva koje je na njih primjenjivo.

21      O sudskoj praksi Suda o obvezujućem karakteru potvrde E 101 vidjeti točke 32. do 39. ovog mišljenja.

22      Vidjeti noviju presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 48. i navedena sudska praksa).

23      Vidjeti noviju presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 43. i 49.). Želim naglasiti da narav, građanska ili kaznena, pokrenutoga postupka ni na koji način ne utječe na obvezujući karakter potvrde E 101 koji obvezuje sve sudove država članica. Vidjeti rješenje od 24. listopada 2017., Belu Dienstleistung i Nikless (C-474/16, neobjavljeno, EU:C:2017:812, t. 17.).

24      Vidjeti u tom smislu presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 39. i 44. i navedena sudska praksa). Vidjeti usto točku 7. podtočke (a) i (c) Odluke Administrativne komisije br. 181 od 13. prosinca 2000. o tumačenju članka 14. stavka 1., članka 14.a stavka 1. i članka 14.b stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1408/71 (2001/891/EZ) (SL 2001., L 329, str. 73.) (u daljnjem tekstu: Odluka br. 181 Administrativne komisije). Vidjeti naposljetku članak 5. stavke 2. i 3. Uredbe br. 987/2009. Podsjećam da se prethodno navedeni članak ne primjenjuje ratione temporis u predmetnom slučaju.

25      Vidjeti u tom smislu presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 45. i 46. kao i navedena sudska praksa). Vidjeti također članak 84.a stavak 3. Uredbe br. 1408/71 dodan Uredbom (EZ) br. 631/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o izmjeni Uredbe br. 1408/71 i Uredbe br. 574/72 u vezi s ujednačavanjem prava i pojednostavljivanjem postupaka (SL 2004., L 100, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 96.). Vidjeti osim toga točku 9. prethodno navedene Odluke br. 181 Administrativne komisije. Naposljetku, vidjeti članak 5. stavak 4. Uredbe br. 987/2009. O sastavu, metodama rada i zadacima Administrativne komisije vidjeti odredbe glave IV. Uredbe 1408/71.

26      Mišljenje u predmetu A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:12, t. 47.). Vidjeti, osim toga, u tom pogledu presudu od 26. listopada 2016., Hoogstad (C-269/15, EU:C:2016:802, t. 36. i navedena sudska praksa). Članak 13. stavak 1. Uredbe 1408/71 naveden je u točki 5. ovog mišljenja.

27      Vidjeti moje mišljenje u predmetu A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:12, t. 49.) i u tom smislu presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 59.).

28      Vidjeti moje mišljenje u predmetu A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:12, t. 50) i u tom smislu presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 42. i navedena sudska praksa).

29      Vidjeti noviju presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 40. i navedena sudska praksa).

30      Presuda od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309)

31      Vidjeti presudu od 27 travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 52.).

32      Presuda od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309)

33      Vidjeti moje mišljenje u predmetu A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:12, t. 36.).

34      Vidjeti presude od 21. veljače 2006., Halifax i dr. (C-255/02, EU:C:2006:121, t. 68. i navedena sudska praksa), i od 21. srpnja 2011., Oguz (C-186/10, EU:C:2011:509, t. 25. i navedena sudska praksa).

35      Vidjeti u tom pogledu presudu od 5. srpnja 2007., Kofoed (C-321/05, EU:C:2007:408, t. 38.), i od 18. prosinca 2014., Schoenimport „Italmoda” Mariano Previti i dr. (C-131/13, C-163/13 i C-164/13, EU:C:2014:2455, t. 43. i 46.). Vidjeti osim toga mišljenje nezavisnog odvjetnika La Pergole u predmetu Centros (C-212/97, EU:C:1998:380, t. 20.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika Poiaresa Madura u predmetu Halifax i dr. (C-255/02, EU:C:2005:200, t. 64.).

36      Vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Schoenimport „Italmoda” Mariano Previti i dr. (C-131/13, C-163/13 i C-164/13, EU:C:2014:2455, t. 59.).

37      Vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2005., Fini H (C-32/03, EU:C:2005:128, t. 34.), i od 18. prosinca 2014., Schoenimport „Italmoda” Mariano Previti i dr. (C-131/13, C-163/13 i C-164/13, EU:C:2014:2455, t. 44. i navedena sudska praksa), iz koje proizlazi da je na nacionalnim tijelima i sudovima da odbiju korištenje tog prava na odbitak poreza na dodanu vrijednost (PDV) predviđenog Šestom direktivom ako se utvrdi, s obzirom na objektivne elemente, da se na njega poziva u svrhu utaje ili zlouporabe.

38      Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Lenza u predmetu Calle Grenzshop Andresen (C-425/93, EU:C:1995:12, t. 63.) u kojem je istaknuto da se, ako je potvrda E 101 bila dobivena prijevarno, ne može dopustiti da ona ima prioritet pred odredbama Uredbe br. 1408/71. Vidjeti, u sličnom smislu u vezi s drugim vrstama potvrda, mišljenje nezavisnog odvjetnika Darmona u predmetu van de Bijl (130/88, neobjavljeno, EU:C:1989:157, t. 17.), mišljenje nezavisnog odvjetnika Mischoa u predmetu Paletta (C-45/90, neobjavljeno, EU:C:1991:234, t. 34.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika Cosmasa u predmetu Paletta (C-206/94, EU:C:1996:20, t. 51.). Članak 13. stavak 2. točka (a) i članak 14. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 1408/71 navedeni su u točkama 5. i 6. ovog mišljenja.

39      Mišljenje nezavisnog odvjetnika Jacobsa u predmetu FTS (C-202/97, EU:C:1999:33, t. 58.)

40      Vidjeti točku 11. ovog mišljenja. Vidjeti, u vezi s obvezom ustanove izdavateljice da ponovno razmotri osnovanost izdavanja potvrde E 101 te da je po potrebi ukine, točku 33. ovog mišljenja. Bugarska vlada nije podnijela očitovanja, ni pisana ni usmena, Sudu u ovom predmetu.

41      Vidjeti također točku 69. ovog mišljenja.

42      Francuska vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da prema procjeni francuskog Cour des Comptes (Revizorski sud, Francuska) prijevara povezana s neprijavljenim upućenim radnicima dovodi do, samo za francuski sustav socijalne sigurnosti, gubitka socijalnih prihoda od 380 milijuna eura. Vidjeti, o problematici prijenosnih dokumenata A1 koji su dobiveni prijevarno, Jorens, Y., Lhernould, J.-P., Procedures related to the granting of Portable Document A1: an overview of country pratices, točka 3.3.3, izvješće sastavljeno na inicijativu Komisije u svibnju 2014.

43      Vidjeti, u sličnom smislu u vezi s područjem PDV-a, presudu od 29. lipnja 2017., Komisija/Portugal (C-126/15, EU:C:2017:504, t. 59. i navedena sudska praksa). Usto, podsjećam da je u kontekstu temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom Sud presudio da među važne razloge u općem interesu koji mogu opravdavati ograničenje navedenih sloboda pripadaju borba protiv prijevare, osobito socijalne, i sprečavanje zlouporaba, posebno borba protiv neprijavljenog rada, u mjeri u kojoj se taj cilj može u prvom redu odnositi na zaštitu financijske ravnoteže sustava socijalne sigurnosti. Vidjeti presudu od 3. prosinca 2014., De Clercq i dr. (C-315/13, EU:C:2014:2408, t. 65. i navedena sudska praksa). Vidjeti također u tom smislu presudu od 19. prosinca 2012., Komisija/Belgija (C-577/10, EU:C:2012:814, t. 45.).

44      Isto vrijedi u odnosu na Uredbu br. 883/2004 i Uredbu br. 987/2009 koje su zamijenile Uredbu br. 1408/71 i Uredbu br. 574/72. S druge strane, prethodno navedenim prijedlogom Komisije od 13. prosinca 2016. želi se u Uredbu br. 987/2009 uvesti definicija „prijevare”. Vidjeti točku 21. i bilješku 16 ovog mišljenja.

45      U tom se pogledu prijevara razlikuje od zlouporabe prava. Naime, prema sudskoj praksi Suda, dokaz zlouporabe nalaže, s jedne strane, skup objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da se, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa i, s druge strane, subjektivni element koji se sastoji od volje za stjecanjem pogodnosti koja proizlazi iz propisa Unije, tako da se umjetno stvore uvjeti potrebni za njezino stjecanje. Vidjeti presudu od 16. listopada 2012., Mađarska/Slovačka (C-364/10, EU:C:2012:630, t. 58. i navedena sudska praksa). Vidjeti, u vezi s razlikovanjem prijevare i zlouporabe prava, Bouveresse, A., „La fraude dans l’abus de droit”, La fraude et le droit de l’Union européenne, Bruylant, Bruxelles, 2017., str. 18.

46      Presuda od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309). Vidjeti također točku 38. ovog mišljenja.

47      Vidjeti u tom pogledu mišljenje nezavisnog odvjetnika Lenza u presudi Calle Grenzshop Andresen (C-425/93, EU:C:1995:12, t. 51.). Kao što je Sud utvrdio, budući da se potvrda E 101 izdaje, u pravilu, prije ili na početku razdoblja na koje se odnosi, ocjena činjenica koje su relevantne za primjenu pravila o određivanju primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti najčešće se u tom trenutku provodi na temelju očekivanog radnog položaja dotične zaposlene osobe. Vidjeti presudu od 4. listopada 2012., Format Urządzenia i Montaże Przemysłowe (C-115/11, EU:C:2012:606, t. 43.).

48      Potvrdu te pretpostavke nalazim u europskom zakonodavstvu. Vidjeti, inter alia, članak 1. stavak 1. Konvencije, sastavljene na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji, o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica, sastavljene Aktom Vijeća od 26. srpnja 1995., o Konvenciji o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., C 316, str. 48) (u daljnjem tekstu: svaka namjerna činidba ili propust). Vidjeti, osim toga, članak 3. Direktive (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima (SL 2017., L 198, str. 29.). Vidjeti naposljetku definiciju „prijevare” koju predlaže Komisija u svojem prethodno navedenom prijedlogu od 13. prosinca 2016.

49      Vidjeti točku 10. ovog mišljenja.

50      Vidjeti presude od 10. veljače 2000., FTS (C-202/97, EU:C:2000:75, t. 40.), i od 9. studenoga 2000., Plum (C-404/98, EU:C:2000:607, t. 21. i 22.). Vidjeti bilješku 18 ovog mišljenja.

51      Valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 574/72, potvrda E 101 izdaje na zahtjev zaposlene osobe ili njegova poslodavca osobito „u slučajevima iz članka 14. stavka 1. [Uredbe br. 1408/71]”. Članak 11. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 574/72 naveden je u točki 8. ovog mišljenja.

52      Vidjeti točku 14. ovog mišljenja.

53      Vidjeti, u vezi s obvezom obavješćivanja ustanove izdavateljice o utvrđenju prijevare, točku 71. ovog mišljenja.

54      Vidjeti u vezi s tom kodifikacijom točku 20. ovog mišljenja.

55      S druge strane, pitanje prijevare predmet je zakonodavnog postupka koji je u tijeku radi izmjene postojećeg regulatornog okvira na temelju prijedloga koji je podnijela Komisija 13. prosinca 2016. (vidjeti točku 21. ovog mišljenja).

56      Vidjeti u tom pogledu uvodnu izjavu 12. Uredbe br. 987/2009 u kojoj se upućuje na sudsku praksu Suda. Vidjeti nadalje presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 59.).

57      Vidjeti točke 39. i 40. ovog mišljenja.

58      Članak 13. stavak 1. Uredbe br. 1408/71 naveden je u točki 5. ovog mišljenja.

59      Vidjeti u tom pogledu točku 36. ovog mišljenja.

60      Vidjeti u vezi s općim načelom borbe protiv prijevare točku 42. ovog mišljenja.

61      Vidjeti točku 33. ovog mišljenja.

62      Vidjeti, u vezi s obvezom obavješćivanja ustanove koja je izdala potvrdu o utvrđenju prijevare, točku 71. ovog mišljenja.

63      Vidjeti, u sličnom smislu u vezi s pravom na odbitak, izuzeće i povrat PDV-a, presudu od 18. prosinca 2014., Schoenimport „Italmoda” Mariano Previti i dr. (C-131/13, C-163/13 i C-164/13, EU:C:2014:2455, t. 60.), iz koje proizlazi da se porezni obveznik koji je stvorio uvjete vezane uz stjecanje prava samo sudjelujući u prijevarama očito nema pravo pozivati na načela zaštite legitimnih očekivanja ili pravne sigurnosti kako bi se suprotstavio odbijanju dodjele predmetnog prava.

64      Vidjeti, u sličnom smislu u vezi s područjem PDV-a, presudu od 18. prosinca 2014., Schoenimport „Italmoda” Mariano Previti i dr. (C-131/13, C-163/13 i C-164/13, EU:C:2014:2455, t. 57. i navedena sudska praksa).

65      Vidjeti u vezi s tim postupkom članak 84.a stavak 3. Uredbe br. 1408/71 i presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 44. do 46. i navedena sudska praksa). Vidjeti osim toga točke 7. i 9. gore navedene Odluke br. 181 Administrativne komisije. Prema Uredbi br. 883/2004 i Uredbi br. 987/2009, navedeni postupak razrađen je više u Odluci A1 Administrativne komisije od 12. lipnja 2009. o uspostavljanju dijaloga i postupka mirenja u vezi s valjanošću dokumenata, određivanjem primjenjivog zakonodavstva i priznavanjem davanja temeljem Odredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2010., C 106, str. 1.). Vidjeti također članak 76. stavak 6. Uredbe br. 883/2004 i članak 5. stavke 2. do 4. Uredbe br. 987/2009 koji se ne primjenjuju ratione temporis u ovom predmetu. Vidjeti osim toga moje mišljenje u predmetu A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:12, t. 59. do 66.).

66      Vidjeti točke 42. i 43. ovog mišljenja. Vidjeti o utvrđenju prijevare točke 48. do 56. ovog mišljenja.

67      Naime, prema mojem mišljenju navedeni postupak odnosi se osobito na dvije vrste situacija. S jedne strane, to je ona u kojoj nadležna tijela države članice domaćina dvoje o valjanosti potvrde E 101 ili točnosti dokaza ili činjenica na temelju kojih je izdana navedena potvrda i, s druge strane, ona u kojoj se dotične države članice ne slažu glede određivanja zakonodavstva koje se primjenjuje u pojedinom slučaju u skladu s odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71. Vidjeti u tom pogledu članak 84.a stavak 3. Uredbe br. 1408/71; točku 7. podtočku (c) i točku 9. prethodno navedene Odluke br. 181 Administrativne komisije i presudu od 27. travnja 2017., A-Rosa Flussschiff (C-620/15, EU:C:2017:309, t. 44. do 46. i navedena sudska praksa). Vidjeti osim toga članak 76. stavak 6. Uredbe br. 883/2004, članak 5. stavke 2. do 4. Uredbe br. 987/2009 kao i točku 1. prethodno navedene Odluke A1 Administrativne komisije. Valja podsjetiti da se Uredba br. 883/2004 i Uredba br. 987/2009 te Odluka A1 ne primjenjuju ratione temporis u ovom predmetu.

68      Vidjeti u tom pogledu točku 44. ovog mišljenja.

69      Vidjeti u tom pogledu točke 39. i 40. ovog mišljenja.

70      Vidjeti u sličnom smislu u vezi s načelom uzajamnog povjerenja među državama članicama presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C-404/15 i C-659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 82. i navedena sudska praksa), iz koje proizlazi da su ograničenja načela uzajamnog priznavanja i povjerenja među državama članicama moguća „u iznimnim okolnostima”. Vidjeti osim toga Lenaerts, K., „La vie après l’avis : Exploring the principle of mutual (yet not blind) trust”, Common Market Law Review, sv. 54., br. 3, lipanj 2017., str. 805. do 840.

71      Naime, čini mi se da utvrđenje prijevare koja se odnosi na izdavanje potvrde E 101 često zahtijeva ocjenu činjeničnih elemenata u državi članici u kojoj je izdana navedena potvrda. Međutim, može se smatrati da je ustanova koja je izdala potvrdu E 101 u pravilu u najboljem položaju da ocijeni te elemente.

72      Vidjeti također točku 45. ovog mišljenja. Smatram da nije korisno da Sud u okviru ovog predmeta razmatra pravne posljedice ili moguće financijske posljedice za dotične osobe ako ustanova koja je izdala potvrde E 101 poništi ili ukine tu potvrdu u slučaju prijevare. Naime, ta se pitanja ne postavljaju u glavnom postupku. Vidjeti međutim u tom pogledu dio I. točku 7. prethodno navedenog Praktičnog vodiča Administrativne komisije iz kojeg proizlazi da je u slučaju prijevare moguće i retroaktivno povlačenje prijenosnog dokumenta A1 (slijednik potvrde E 101).

73      Vidjeti o utvrđenju prijevare točke 48. do 56. ovog mišljenja.