EU tax law WEB WebMindLicenses - C-419/14

8.12.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 439/17

1.

Je li u okviru primjene članka 2. stavka 1. točke (c), članka 24. stavka 1. i članka 43. Direktive Vijeća 2006/112/EZ (1) od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV-u), kada se za potrebe PDV-a identificira pružatelj usluge za potrebe tumačenja, prilikom ispitivanja je li transakcija fiktivnog karaktera, bez stvarnog gospodarskog i trgovačkog sadržaja i usmjerena isključivo na ostvarenje porezne olakšice, relevantna činjenica da u okolnostima glavnog postupka upravitelj i 100-postotni vlasnik trgovačkog društva koje dodjeljuje licenciju fizička osoba koja je stvorila znanja i vještine prenesene ugovorom o licenciji?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, je li prilikom primjene članka 2. stavka 1. točke (c), članka 24. stavka 1. i članka 43. Direktive o PDV-u i ocjene o postojanju zloporabe, relevantna činjenica da ta fizička osoba neformalno utječe ili može utjecati na način na koji trgovačko društvo koje je dobilo licenciju istu iskorištava te na odluke tog poduzeća? Za potrebe tog tumačenja, je li mjerodavna okolnost da stvaratelj znanja i vještina sudjeluje ili može sudjelovati izravno ili neizravno, profesionalnim savjetovanjem ili pružanjem savjeta u pogledu razvoja i korištenja znanja i vještina, u donošenju poduzetničkih odluka u vezi s pružanjem usluga koje se temelje na tim znanjima i vještinama?

3.

U okolnostima glavnog postupka i uzimajući u obzir ono što je izloženo u drugom pitanju, je li relevantna, osim analize osnovne ugovorne transakcije, činjenica da stvaratelj znanja i vještina koji je fizička osoba vrši utjecaj, točnije odlučujući utjecaj, ili daje upute o načinu na koji se pruža usluga utemeljenom na tim znanjima i vještinama, kako bi za potrebe PDV-a identificirao pružatelj usluge?

4.

U slučaju potvrdnog odgovora na treće pitanje, prilikom određivanja dosega tog utjecaja i tih uputa, koje se okolnosti mogu uzeti u obzir ili konkretnije, na temelju kojih mjerila se može utvrditi da se vrši odlučujući utjecaj na pružanje usluge i da je ostvaren stvarni gospodarski sadržaj osnovne transakcije u korist poduzeća koje daje licenciju?

5.

U okolnostima glavnog postupka, prilikom ispitivanja je li ostvarena porezna olakšica, je li u trenutku analiziranja odnosa između gospodarskih subjekata i osoba koje su sudjelovale u transakciji relevantno to što su porezni obveznici koji su sudjelovali u spornoj ugovornoj transakciji usmjerenoj na izbjegavanje plaćanja poreza pravne osobe, kada nadležno porezno tijelo države članice fizičkoj osobi pripisuje donošenje strateških i operativnih odluka u pogledu korištenja [znanja i vještina]? U slučaju da je to tako, treba li uzeti u obzir u kojoj državi članici je fizička osoba donijela te odluke? U okolnostima poput onih u ovom postupku, u slučaju da se može utvrditi da ugovorni položaj stranaka nije odlučujući, je li za potrebe tumačenja relevantna činjenica da je podugovarateljima povjereno upravljanje tehničkim instrumentima, ljudskim resursima i financijskim transakcijama potrebnih za pružanje predmetnih usluga preko Interneta.

6.

U slučaju da se može utvrditi da odredbe ugovora o licenciji ne odražavaju stvarni gospodarski sadržaj, podrazumijevaju li izmjena ugovornih odredbi i povrat u stanje kakvo bi postojalo da nije bilo transakcije u kojoj se zloporaba konkretizira, to da nadležno porezno tijelo države članice može na drukčiji način odrediti državu članicu pružanja usluga i time mjesto naplate poreza, i čak i ako je poduzeće koje je dobilo licenciju podmirilo dugovani porez u državi članici u kojoj ima poslovni nastan sukladno zakonskim uvjetima određenima u toj državi članici?

7.

Treba li članke 49. i 56. UFEU-a tumačiti u smislu da im je protivan ugovorni sadržaj, poput onoga koji je predmet glavnog postupka koji može predstavljati zloporabu slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga i u kojem poduzeće koje je porezni obveznik jedne države članice putem ugovora o licenciji prenosi drugom poduzeću, poreznom obvezniku u drugoj državi članici, znanja i vještine za pružanje usluga distribucije sadržaja za odrasle putem interaktivne tehnologije na Internetu i pravo koristiti ga, u okolnostima u kojima je teret PDV-a na tako prenesenu uslugu pogodniji u državi sjedišta primatelja licencije?

8.

U okolnostima poput onih u ovom postupku, koliku važnost treba dati, pored porezne olakšice koja se navodno može ostvariti, tržišnim razlozima kojima se vodilo poduzeće davatelj licencije? U tom kontekstu, je li za potrebe tumačenja relevantna činjenica da je 100-postotni vlasnik i upravitelj trgovačkog društva koje daje licenciju fizička osoba koja je izvorno stvorila znanja i vještine?

9.

Mogu li se pri analizi zloporabe uzeti u obzir okolnosti slične onima u glavnom postupku, poput tehničkih podataka i infrastrukture povezanih s uvođenjem i obavljanjem usluge koja je predmet sporne transakcije te pripreme i ljudskih potencijala kojima raspolaže poduzeće koje daje licenciju za pružanje predmetne usluge, i kolika je njihova važnost u slučaju potvrdnog odgovora?

10.

Treba li u okolnostima koje su analizirane u ovom predmetu članak 2. stavak 1. točku (c), članak 24. stavak 1., članak 43. i članak 273. Direktive o PDV-u, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU-a i člankom 325. UFEU-a, tumačiti u smislu da za potrebe djelotvornog ispunjavanja obveze država članica Unije da učinkovito i na vrijeme ubiru cjeloviti iznos PDV-a te izbjegnu proračunski gubitak koji nastaje utajom i izbjegavanjem plaćanja poreza prelaskom granica država članica, u slučaju transakcije vezane uz pružanje usluga i u cilju identifikacije njezina pružatelja, porezno tijelo države članice može u dokaznom dijelu poreznog upravnog postupka, kako bi razjasnilo činjenice, prihvatiti podatke, informacije i dokazna sredstva koje je tijelo istrage nadležnog poreznog tijela pribavilo u okviru kaznenog postupka bez znanja poreznog obveznika, primjerice snimke presretane komunikacije, kako bi ih koristilo i na njima temeljilo svoju ocjenu poreznih činjenica, dok upravni sud koji odlučuje o tužbi protiv upravne odluke nadležnog poreznog tijela države članice ima pravo ocjenjivati te dokazne elemente prilikom kontrole njihove zakonitosti?

11.

Treba li u okolnostima koje su analizirane u ovom predmetu članak 2. stavak 1. točku (c), članak 24. stavak 1., članak 43. i članak 273. Direktive o PDV-u, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU-a i člankom 325. UFEU-a, tumačiti na način da za potrebe djelotvornog ispunjavanja obveze država članica Unije da učinkovito i na vrijeme ubiru cjeloviti iznos PDV-a i da osiguraju poštovanje obveza poreznog obveznika diskrecijski prostor u pogledu korištenja sredstava kojima raspolaže nadležno porezno tijelo države članice uključuje mogućnost da navedeno tijelo koristi dokazna sredstva koje je prvotno pribavilo u svrhu kaznenog postupka kako bi spriječilo izbjegavanje plaćanja poreza, čak i onda kada samo nacionalno pravo ne dopušta pribavljanje informacija bez znanja zainteresiranog u okviru upravnog postupka radi sprečavanja izbjegavanja plaćanja poreza, ili takvo pribavljanje podvrgava u okviru kaznenog postupka jamstvima koja nisu predviđena u poreznom upravnom postupku, istovremeno priznajući nadležnom poreznom tijelu mogućnost da postupa sukladno načelu slobodne ocjene dokaza?

12.

Protivi li se članak 8. stavak 2. EKLJP-a, u vezi s člankom 52. stavkom 2. Povelje, tome da se nadležnom poreznom tijelu države članice prizna nadležnost na koju se odnose deseto i jedanaesto pitanje ili se u okolnostima ovog predmeta može smatrati opravdanim, za potrebe borbe protiv izbjegavanja plaćanja poreza, koristiti u okviru poreznog upravnog postupka zaključke koji proizlaze iz informacija pribavljenih bez znanja zainteresiranog radi učinkovitog ubiranja poreza i „gospodarskog blagostanja zemlje”?

13.

U mjeri u kojoj iz odgovorâ na deseto do dvanaesto pitanje proizlazi da nadležno porezno tijelo države članice može koristiti takva sredstva dokazivanja u upravnom postupku, ima li nadležno porezno tijelo države članice apsolutnu obvezu, kako bi se zajamčila djelotvornost prava na dobru upravu i prava na obranu sukladno odredbama članaka 7., 8., 41. i 48. Povelje, u vezi s njezinim člankom 51. stavkom 1., saslušati poreznog obveznika tijekom upravnog postupka, osigurati mu pristup zaključcima koji proizlaze iz informacija pribavljenih bez njegovog znanja i poštovati svrhu radi koje su pribavljeni podaci koji se nalaze u tim dokaznim sredstvima ili, u tom posljednjem kontekstu, okolnost da je informacija prikupljena bez znanja zainteresiranoga namijenjena isključivo kaznenoj istrazi u korijenu sprječava korištenje takvih dokaznih sredstava?

14.

Pod pretpostavkom pribavljanja i korištenja dokaznih sredstava povredom odredaba članaka 7., 8., 41. i 48. Povelje, u vezi s njezinim člankom 47., udovoljava li pravu na djelotvoran pravni lijek nacionalna odredba prema kojoj osporavanje u sudskom postupku postupovne zakonitosti odluka donesenih u poreznim predmetima može uspjeti i dovesti do njihova poništenja samo ako prema okolnostima slučaja postoji konkretna mogućnost da bi pobijana odluka bila različita da nije bilo povreda pravila postupka i ako je, k tome, navedena povreda pravila postupka utjecala na materijalnopravni položaj tužitelja, ili se na taj način počinjene povrede pravila postupka trebaju uzeti u obzir u širem kontekstu, neovisno o utjecaju koji povreda pravila postupka kojom se krše odredbe Povelje ima na ishod postupka?

15.

Da li djelotvornost članka 47. Povelje zahtijeva da u procesnoj situaciji poput predmetne upravni sud koji odlučuje o tužbi protiv upravne odluke nadležnog poreznog tijela države članice nadzire zakonitost pribavljanja dokaznih sredstava u kaznene svrhe i bez znanja zainteresiranog u okviru kaznenog postupka, osobito kada porezni obveznik protiv kojeg se paralelno vodi kazneni postupak nije upoznat s tom dokumentacijom niti je mogao pred sudom osporavati njenu zakonitost?

16.

Uzimajući u obzir šesto pitanje, treba li Uredbu Vijeća (EU) br. 904/2010 (2) o administrativnoj suradnji i suzbijanju prijevare u području poreza na dodanu vrijednost, osobito u svjetlu njezine sedme uvodne izjave, sukladno kojoj za potrebe prikupljanja dužnog poreza države članice trebaju surađivati kako bi pomogle osigurati ispravno utvrđivanje PDV-a i stoga ne trebaju samo nadzirati ispravnu primjenu poreza dužnog na vlastitom državnom području, već trebaju također osigurati pomoć drugim državama članicama za osiguranje ispravne primjene poreza koji se odnosi na djelatnost provedenu na njihovom vlastitom državnom području, ali dužnog u drugoj državi članici, tumačiti u smislu da u činjeničnoj situaciji poput one u ovom predmetu, nadležno porezno tijelo države članice koje otkrije porezni dug treba uputiti zahtjev nadležnom poreznom tijelu države članice u kojoj je porezni obveznik na kojeg se odnosi porezni nadzor već ispunio svoju obvezu plaćanja poreza?

17.

U slučaju potvrdnog odgovora na šesnaesto pitanje, ako se pred sudom ospori i potvrdi da su odluke koje je donijelo nadležno porezno tijelo države članice nezakonite zbog postupovnih povreda, to jest zbog propuštanja da se prikupe obavijesti i podnese zahtjev nadležnim tijelima druge države članice, što mora poduzeti sud koji odlučuje o tužbi protiv upravnih odluka nadležnog poreznog tijela države članice, uzimajući u obzir navedeno u četrnaestom pitanju?