EU tax law WEB Latvijas dzelzceļš - C-154/16

30.5.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 191/14

1.

Treba li članak 203. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 (1) od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice tumačiti na način da se primjenjuje svaki put kada u okviru postupka vanjskog provoza cjelokupna količina robe nije predana odredišnoj carinarnici, pa i onda kada je potpuno uništenje ili nepovratan gubitak te robe u dovoljnoj mjeri dokazan?

2.

Ako je odgovor na prvo pitanje niječan, može li zadovoljavajući dokaz o potpunom uništenju robe, te stoga o činjenici da do ulaska robe u gospodarski promet države članice nije moglo doći, biti temeljem za primjenu članka 204. stavka 1. točke (a) i članka 206. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, a da se pritom količina izgubljene robe u okviru postupka vanjskog provoza ne uračunava u carinski dug?

3.

Ako se članak 203. stavak 1., članak 204. stavak 1. točku (a) i članak 206. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku tumači u smislu da se carina izračunava prema količini robe uništene tijekom postupka vanjskog provoza, treba li članak 2. stavak 1. točku (d) i članke 70. i 71. Direktive Vijeća 2006/112/EZ (2) o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost tumačiti u smislu da se povrh uvoznih carina uračunava i porez na dodanu vrijednost, unatoč činjenici da roba u stvarnosti nije puštena u gospodarski promet države članice?

4.

Treba li članak 96. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice tumačiti u smislu da je glavni obveznik uvijek dužan platiti carinski dug koji proizlazi iz postupka vanjskog provoza, neovisno o tome je li se prijevoznik pridržavao obveza iz članka 96. stavka 2. te uredbe?

5.

Treba li članak 94. stavak 1., članak 96. stavak 1. i članak 213. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice tumačiti u smislu da je carinsko tijelo države članice obvezno proglasiti solidarno odgovornima sve osobe koje se u konkretnom slučaju povrh glavnog obveznika moraju smatrati odgovornima za carinski dug u skladu s odredbama Carinskog zakonika?

6.

Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan i ako se u zakonodavstvu države članice obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost na uvoz robe načelno veže za postupak u okviru kojega se ta roba stavlja u slobodan promet, treba li članke 201., 202. i 205. Direktive Vijeća 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost tumačiti u smislu da je država članica obvezna proglasiti solidarnu odgovornost svih osoba koje se u konkretnom slučaju moraju smatrati odgovornima za plaćanje poreza na dodanu vrijednost u skladu s odredbama Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice?

7.

Ako je odgovor na peto ili šesto pitanje potvrdan, treba li članak 96. stavak 1. i članak 213. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku, kao i članke 201., 202. i 205. Direktive Vijeća 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost tumačiti u smislu da ako u svrhu plaćanja carinskog duga carinsko tijelo greškom nije utvrdilo solidarnu odgovornost jedne od osoba koja je odgovorna zajedno s glavnim obveznikom, to može samo po sebi biti opravdanje za oslobađanje glavnog obveznika od carinskog duga?