EU tax law WEB Judgment - 18/01/2018 - Jahin - C-45/17

–

za F. Jahina, E. d’Onorio di Meo, avocat,

–

za francusku vladu, D. Colas i R. Coesme, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, D. Martin i L. Malferrari, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 63. do 65. UFEU-a i članka 11. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1. i ispravak SL 2004., L 200, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Frédérica Jahina, s jedne strane, i ministre de l’Économie et des Finances (Ministarstvo gospodarstva i financija, Francuska) i ministre des Affaires sociales et de la Santé (Ministarstvo socijalnih poslova i zdravstva, Francuska), s druge strane, u vezi s plaćanjem nekoliko vrsta doprinosa i poreznih davanja na dohodak od imovine ostvaren u Francuskoj u razdoblju od 2012. do 2014.

3

Uredbom br. 883/2004, s učinkom od 1. svibnja 2010., stavljena je izvan snage Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji kako je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71). Odredbe Uredbe br. 883/2004 mjerodavne za ovaj predmet nisu se pak bitno promijenile u odnosu na odgovarajuće odredbe uredbe koja je stavljena izvan snage.

4

Člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004, naslovljenim „Obuhvaćene osobe”, propisano je:

„Ova se Uredba primjenjuje na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice koje borave u državi članici na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.”

5

U skladu s člankom 3. stavkom 1. te uredbe:

„Ova se Uredba primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti:

6

U članku 11. stavku 1. navedene uredbe predviđeno je:

„Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. […]”

7

Uredba br. 883/2004 primjenjuje se na sve države članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) na temelju Odluke Zajedničkog odbora EGP-a od 1. srpnja 2011. o izmjeni Priloga VI. (Socijalna sigurnost) i Protokola 37 Sporazumu o EGP-u (SL 2011., L 262, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 109., str. 263.).

8

Nadalje, u pogledu Švicarske Konfederacije, prema članku 8. Sporazuma između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije, s druge strane, o slobodnom kretanju osoba, potpisanog u Luxembourgu 21. lipnja 1999. (SL 2002., L 114, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 8.), a koji je stupio na snagu 1. lipnja 2002., ugovorne stranke u skladu s Prilogom II. tom sporazumu uređuju koordinaciju sustava socijalne sigurnosti. Odlukom br. 1/2012 Zajedničkog odbora uspostavljenog na temelju Sporazuma između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije, s druge strane, o slobodnom kretanju osoba od 31. ožujka 2012., o zamjeni Priloga II. tom Sporazumu o koordinaciji sustavâ socijalne sigurnosti (SL 2012., L 103, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 319.), koja je stupila na snagu 1. travnja 2012., ažuriran je odjeljak A tog priloga tako da sada upućuje na Uredbu br. 883/2004.

9

Na temelju članka 1600-0 C codea général des impôts (Opći porezni zakonik) u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku:

„Opći socijalni doprinos na dohodak od imovine utvrđuje se, nadzire i ubire u skladu s odredbama članka L. 136-6 codea de la sécurité sociale (Zakonik o socijalnoj sigurnosti).”

10

Članak L.136-6 Zakonika o socijalnoj sigurnosti, kako je izmijenjen Zakonom br. 2012-958 od 16. kolovoza 2012. glasi:

„I. – Fizičke osobe koje su porezni rezidenti u Francuskoj u smislu članka 4. B Općeg poreznog zakonika obvezne su plaćati doprinos na dohodak od imovine koji se razrezuje na neto iznos utvrđen radi obračuna poreza na dohodak […]

I bis. – Doprinos su dužne plaćati i fizičke osobe koje nisu porezni rezidenti u Francuskoj u smislu članka 4. B Općeg poreznog zakonika proporcionalno neto iznosu dohotka obuhvaćenog točkom (a) stavka I. članka 164. B istog zakonika, utvrđenog radi obračuna poreza na dohodak.

[…]”

11

F. Jahin francuski je državljanin koji od 2003. boravi u Kini. Ondje obavlja profesionalnu djelatnost i osiguran je u privatnom sustavu socijalne sigurnosti.

12

U Francuskoj mu je između 2012. i 2014. obustavljeno nekoliko vrsta poreza na dohodak od nekretnina i na kapitalni dobitak ostvaren prodajom jedne nekretnine.

13

Odlučujući povodom zahtjeva za prethodnu odluku istog suda koji je uputio zahtjev, tj. Conseila d’État (Državno vijeće, Francuska), u drugom predmetu koji se ticao istih poreznih davanja, u kojem je donesena presuda od 26. veljače 2015., de Ruyter (C-623/13, EU:C:2015:123), Sud je u biti utvrdio da su takva davanja, s obzirom na to da su u izravnoj i značajnoj vezi s određenim granama socijalne sigurnosti koje su navedene u članku 4. Uredbe br. 1408/71, obuhvaćena područjem primjene te uredbe pa se na njih primjenjuje načelo jednog primjenjivog zakonodavstva predviđeno u članku 13. stavku 1. navedene uredbe, premda su ta davanja obračunata na temelju dohotka od imovine poreznih obveznika, neovisno o tome obavljaju li oni profesionalnu djelatnost.

14

Nakon te presude sud koji je uputio zahtjev odlukom od 27. srpnja 2015. utvrdio je da svaka fizička osoba koja je osigurana u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice ima pravo zahtijevati oslobođenje od poreznih davanja koja je u Francuskoj morala plaćati na dohodak od imovine.

15

Detaljna pravila za povrat poreznih davanja ubranih protivno pravu Unije navedena su u dvama priopćenjima za medije od 20. listopada 2015. koja su izdali secrétaire d’État chargé du Budget (državni tajnik nadležan za proračun, Francuska) i directeur général des Finances publiques (glavni direktor Porezne uprave, Francuska). U njima je pobliže određeno da pravo na povrat imaju samo fizičke osobe osigurane u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice Europske unije, EGP-a ili Švicarske Konfederacije, što je isključivalo fizičke osobe osigurane u sustavu socijalne sigurnosti trećih država.

16

Protiv tih priopćenja za medije F. Jahin podnio je 11. ožujka 2016. tužbu zbog prekoračenja ovlasti sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da je to isključenje protivno Uredbi br. 883/2004 i načelu slobodnog kretanja kapitala zajamčenom člankom 63. UFEU-a.

17

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li članke 63., 64. i 65. UFEU-a tumačiti na način da:

18

Svojim dvama pitanjima koja valja ispitati zajedno sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 63. i 65. UFEU-a tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, prema kojem državljanin te države članice koji boravi u trećoj državi, koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija, a u njoj je osiguran u sustavu socijalne sigurnosti, u navedenoj državi članici podliježe poreznim davanjima na dohodak od kapitala na ime doprinosa u sustav socijalne sigurnosti koji je ta država članica uspostavila, dok je građanin Unije, osiguran u sustavu socijalnog osiguranja druge države članice izuzet od tog davanja zbog načela jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti, kako je predviđeno člankom 11. Uredbe br. 883/2004 jer takvo nacionalno zakonodavstvo čini zabranjeno ograničenje kretanja kapitala iz trećih zemalja ili u njih.

19

Prije svega valja podsjetiti da se člankom 63. UFEU-a u djelo provodi slobodno kretanje kapitala, s jedne strane, među državama članicama i, s druge strane, između država članica i trećih zemalja.

20

U tom pogledu, člankom 63. UFEU-a koji se nalazi u poglavlju 4. glave IV. UFEU-a, pod naslovom „Kapital i platni promet”, određeno je da su zabranjena sva ograničenja kretanja kapitala među državama članicama te između država članica i trećih država.

21

Slijedom toga, teritorijalno područje primjene slobodnog kretanja kapitala koje je predmet članka 63. UFEU-a nije ograničeno na kretanja kapitala među državama članicama, nego obuhvaća i takva kretanja između država članica i trećih država.

22

Što se tiče materijalnog područja primjene članka 63. UFEU-a, iako UFEU-om nije definiran pojam „kretanja kapitala”, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da takva kretanja u smislu tog članka obuhvaćaju, među ostalim, transakcije kojima nerezidenti obavljaju ulaganja u nekretnine na teritoriju države članice (vidjeti u tom smislu presude od 11. siječnja 2001., Stefan, C-464/98, EU:C:2001:9, t. 5.; od 5. ožujka 2002., Reisch i dr., C-515/99, C-519/99 do C-524/99 i C-526/99 do C-540/99, EU:C:2002:135, t. 30. i od 8. rujna 2005., Blanckaert, C-512/03, EU:C:2005:516, t. 35.).

23

Slijedom toga proizlazi da su pojmom „kretanja kapitala” u smislu članka 63. UFEU-a obuhvaćena porezna davanja poput onih koja su ubrana prema nacionalnom zakonodavstvu o kojem je riječ u glavnom predmetu, s obzirom na to da se tiču dohotka od nekretnina i kapitalnog dobitka od prodaje nekretnine koje je ostvarila fizička osoba, državljanin te države koji boravi u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija.

24

Zatim valja utvrditi čini li porezni tretman koji se prema dotičnom nacionalnom zakonodavstvu isključivo primjenjuje na domaće državljane koji borave u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija i koji su u toj državi osigurani u sustavu socijalne sigurnosti – ograničenje kretanja kapitala u smislu članka 63. UFEU-a.

25

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da mjere zabranjene člankom 63. stavkom 1. UFEU-a, kao ograničenja kretanja kapitala, uključuju mjere koje su takve naravi da odvraćaju nerezidente od ulaganja u državu članicu ili pak rezidente te države članice od ulaganja u drugim državama (presude od 23. veljače 2006., van Hilten-van der Heijden, C-513/03, EU:C:2006:131, t. 44.; od 26. svibnja 2016., NN (L) International, C-48/15, EU:C:2016:356, t. 44. i od 2. lipnja 2016., Pensioenfonds Metaal en Techniek, C-252/14, EU:C:2016:402, t. 27.).

26

U konkretnom slučaju neupitno je da francusko zakonodavstvo jednako postupa, s jedne strane, prema svojim državljanima koji borave u trećim državama koje nisu države članice EGP-a ili Švicarska Konfederacija i koji su ondje osigurani u sustavu socijalnog osiguranja te, s druge strane, prema francuskim državljanima koji borave u Francuskoj i u njoj su osigurani u sustavu socijalne sigurnosti, s obzirom na to da oni u oba slučaja na isti način podliježu obustavama poreznih davanja na dohodak od kapitala predviđenima tim nacionalnim zakonodavstvom.

27

Nasuprot tomu, povoljniji se tretman isključivo primjenjuje na građane Unije koji su osigurani u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice, države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije, s obzirom na to da su izuzeti od tih poreznih davanja.

28

Upravo takva razlika u postupanju može odvratiti fizičke osobe osigurane u sustavu socijalne sigurnosti treće države koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija od ulaganja u nekretnine u državi članici čiji su državljani pa je ona takve naravi da otežava kretanje kapitala iz takvih trećih država prema navedenoj državi članici.

29

Prema tome, nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku čini ograničenje slobodnog kretanja kapitala između države članice i treće države koje je načelno zabranjeno člankom 63. UFEU-a.

30

Na kraju je bitno ocijeniti može li se takvo ograničenje slobodnog kretanja kapitala opravdati.

31

Prema članku 65. stavku 1. točki (a) UFEU-a „[o]dredbe članka 63. ne dovode u pitanje pravo država članica […] da primjenjuju odgovarajuće odredbe svojeg poreznog prava kojima se pravi razlika između poreznih obveznika koji nisu u istom položaju u pogledu mjesta boravišta ili mjesta ulaganja njihova kapitala”.

32

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se ta odredba, s obzirom na to da čini odstupanje od temeljnog načela slobodnog kretanja kapitala, mora usko tumačiti. Prema tome, ona se ne može tumačiti na način da je svako porezno zakonodavstvo koje uključuje razlikovanje poreznih obveznika prema mjestu boravišta automatski u skladu s Ugovorom (presude od 17. listopada 2013., Welte, C-181/12, EU:C:2013:662, t. 42. i od 7. studenoga 2013., K, C-322/11, EU:C:2013:716, t. 34.).

33

Naime, odstupanje iz članka 65. stavka 1. UFEU-a sâmo je ograničeno stavkom 3. istog članka, prema kojem nacionalne odredbe iz tog stavka 1. „ne smiju biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenog ograničenja slobodnog kretanja kapitala i platnog prometa kako je utvrđeno u članku 63. UFEU-a” (presuda od 17. listopada 2013., Welte, C-181/12, EU:C:2013:662, t. 43.).

34

Valja dakle razlikovati nejednaka postupanja dopuštena na temelju članka 65. stavka 1. UFEU-a i slučajeve proizvoljne diskriminacije zabranjene stavkom 3. istog članka. U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi se nacionalni propis poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku mogao smatrati usklađenim s odredbama Ugovora o slobodnom kretanju kapitala, razlika u postupanju mora se odnositi na situacije koje nisu objektivno usporedive ili mora biti opravdana važnim razlogom u općem interesu (presude od 6. lipnja 2000., Verkooijen, C-35/98, EU:C:2000:294, t. 43.; od 7. rujna 2004., Manninen, C-319/02, EU:C:2004:484, t. 28. i 29. te od 8. rujna 2005., Blanckaert, C-512/03, EU:C:2005:516, t. 42.).

35

Zato se postavlja pitanje je li u pogledu ubiranja poreznih davanja poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku riječ o objektivnom razlikovanju situacija prema boravištu između građanina Unije osiguranog u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice Unije i državljanina prve države članice osiguranog u sustavu socijalne sigurnosti treće države koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija.

36

U tom pogledu valja istaknuti da, radi razlikovanja situacija fizičkih osoba koje su porezni obveznici, kriterij usvojen u nacionalnom propisu o kojemu je riječ u glavnom postupku svakako nije izričito povezan s njihovim boravištem, nego se temelji na tome u kojem su sustavu socijalne sigurnosti osigurani.

37

Unatoč tomu, budući da su fizičke osobe koje nisu osigurane u sustavu socijalne sigurnosti države članice najčešće i njezini nerezidenti, takav kriterij u stvarnosti dovodi do razlikovanja fizičkih osoba koje su porezni obveznici prema njihovu boravištu (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2005., Blanckaert, C-512/03, EU:C:2005:516, t. 38.).

38

Zato valja provjeriti nalazi li se, s obzirom na cilj, predmet i sadržaj zakonodavstva te države članice, građanin Unije osiguran u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice u situaciji koja je usporediva s onom državljanina prve države članice koji boravi u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija i koji je u njoj osiguran u sustavu socijalne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 2. lipnja 2016., Pensioenfonds Metaal en Techniek, C-252/14, EU:C:2016:402, t. 48.).

39

Što se u konkretnom slučaju tiče cilja francuskog zakonodavstva, kao što je istaknuto u točkama 13. do 15. ove presude, valja podsjetiti da se u priopćenjima za medije o kojima je riječ u glavnom postupku samo navode detaljna pravila za povrat poreznih davanja ubranih protivno pravu Unije fizičkim osobama koje su u Francuskoj ostvarile dohodak od kapitala, ali su osigurane u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice.

40

Naime, prema načelu jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti, kako je predviđeno člankom 11. Uredbe br. 883/2004, država članica od građana Unije osiguranih u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice ne smije ubirati davanja poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koja su – premda ih nacionalno zakonodavstvo kvalificira kao porez – u izravnoj i dovoljno značajnoj vezi sa zakonodavstvima koja uređuju grane socijalne sigurnosti navedene u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 i posebno su namijenjena financiranju socijalne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2015., de Ruyter, C-623/13, EU:C:2015:123, t. 23., 24., 26. i 39.).

41

Cilj je načela jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti da se u pogledu građana Unije koji se kreću unutar Unije izbjegnu poteškoće do kojih može doći zbog istodobne primjene nekoliko nacionalnih zakonodavstava i ukloniti nejednaka postupanja do kojih može doći zbog djelomičnog ili potpunog kumuliranja primjenjivih zakonodavstava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2015., de Ruyter, C-623/13, EU:C:2015:123, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

42

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da postoji objektivna razlika između, s jedne strane, situacije državljanina dotične države članice koji boravi u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija i koji je u njoj osiguran u sustavu socijalne sigurnosti i, s druge strane, situacije građanina Unije osiguranog u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice, s obzirom na to da se samo potonji zbog svojeg kretanja unutar Unije može pozvati na načelo jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti predviđeno člankom 11. Uredbe br. 883/2004.

43

Nasuprot tomu, nema objektivne razlike između situacije državljanina države članice koji boravi u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija i koji je u njoj osiguran u sustavu socijalne sigurnosti i one građanina te iste države članice koji u toj državi članici boravi i u njoj je osiguran u sustavu socijalne sigurnosti, s obzirom na to da se ni prvi ni drugi nisu koristili slobodom kretanja unutar Unije pa se stoga ni ne mogu pozivati na načelo jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti.

44

Slijedom toga, uzimajući u obzir članak 65. stavak 1. točku (a) UFEU-a, nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku može se opravdati objektivnom razlikom između situacije fizičke osobe, državljanina države članice koji boravi u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija i koji je u trećoj državi osiguran u sustavu socijalne sigurnosti i one građanina Unije osiguranog u sustavu socijalne sigurnosti druge države članice u kojoj i boravi.

45

U svakom slučaju valja dodati da bi drukčije tumačenje proširilo primjenu načela jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti predviđenog člankom 11. Uredbe br. 883/2004 i na državljanina države članice koji boravi u trećoj državi koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija, poput F. Jahina, dok se ta uredba prema svojem članku 2. stavku 1. primjenjuje samo na državljane država članica na koje se primjenjuje socijalno zakonodavstvo jedne ili više država članica.

46

Međutim, budući da u UFEU-u nema odredbe kojom se sloboda kretanja radnika proširuje na osobe koje se sele u treću državu, valja izbjeći to da tumačenje članka 63. stavka 1. UFEU-a, što se tiče odnosâ s trećim zemljama, osim država članica EGP-a i Švicarske Konfederacije, dopusti osobama koje nisu obuhvaćene granicama teritorijalnog područja primjene slobode kretanja radnika da se njome okoriste (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 2012., Test Claimants in the FII Group Litigation, C-35/11, EU:C:2012:707, t. 100.).

47

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na upućena pitanja valja odgovoriti da članke 63. i 65. UFEU-a treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, prema kojem državljanin te države članice koji boravi u trećoj državi, koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija, a u njoj je osiguran u sustavu socijalne sigurnosti, u navedenoj državi članici podliježe poreznim davanjima na dohodak od kapitala na ime doprinosa u sustav socijalne sigurnosti koji je ta država članica uspostavila, dok je građanin Unije, osiguran u sustavu socijalnog osiguranja druge države članice izuzet od tog davanja zbog načela jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti prema članku 11. Uredbe br. 883/2004.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članke 63. i 65. UFEU-a treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, prema kojem državljanin te države članice koji boravi u trećoj državi, koja nije država članica EGP-a ili Švicarska Konfederacija, a u njoj je osiguran u sustavu socijalne sigurnosti, u navedenoj državi članici podliježe poreznim davanjima na dohodak od kapitala na ime doprinosa u sustav socijalne sigurnosti koji je ta država članica uspostavila, dok je građanin Unije, osiguran u sustavu socijalnog osiguranja druge države članice izuzet od tog davanja zbog načela jednog primjenjivog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti prema članku 11. Uredbe br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.

Potpisi