Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 13. svibnja 2015. (1)

Spojeni predmeti C-72/14 i C-197/14

X

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Gerechtshof te ’s-Hertogenbosch (Nizozemska))

i

T.A. van Dijk

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad (Nizozemska))

„Socijalna sigurnost radnika migranata — Mjerodavno zakonodavstvo — Uredba br. 1408/71 — Članci 6. i 7. — Lađari na Rajni — Potvrda E 101 — Uzajamno priznavanje — Članak 267. stavak 3. UFEU-a — Doktrina acte clair“





1.        Postupak prethodnog odlučivanja postoji već više od pola stoljeća, ali i dalje stvara nedoumice. Kako je vidljivo iz razmatranih predmeta, pitanja povezana s tim postupkom često su sporedna u odnosu na suštinsko pitanje prava Unije.

2.        Suštinsko je pitanje u ovim spojenim predmetima, koji se odnose na tumačenje Uredbe (EEZ) br. 1408/71(2), u biti istovjetno: primjenjuju li se „Rajnski sporazumi”(3) u glavnom postupku zbog prava Unije ili neovisno o njemu? To se pitanje pojavilo nakon što su nizozemska tijela odbila priznati određene potvrde o socijalnoj sigurnosti (potvrde E 101) koje su na temelju Uredbe br. 1408/71, navodno pogrešno, izdala luksemburška tijela. Između sudova koji su uputili zahtjeve postoje određena neslaganja u pogledu toga mogu li nizozemska tijela to učiniti.

3.        Gerechtshof te ‘s-Hertogenbosch je odlučio od Suda zatražiti da donese odluku u pogledu tog pitanja. Zbog toga je i Hoge Raad odlučio učiniti isto. Hoge Raad je, međutim, pokušao ubiti dvije muhe jednim udarcem te Sudu postaviti pitanje u pogledu opsega svoje obveze na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a. Konkretno, želi znati može li, u slučaju kada se niži sud u području njegove nadležnosti s njim ne slaže, zauzeti stajalište da je odgovor na pitanje koje je postavljeno u postupku koji se pred njim vodi toliko očit da nema mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Od Suda se, stoga, ponovno traži da razjasni svoju poznatu doktrinu acte clair.

4.        U pogledu merituma, iz razloga navedenih u nastavku, smatram da pogrešno izdane potvrde E 101 nemaju nikakav obvezujući učinak u situaciji obuhvaćenoj Rajnskim sporazumima. A što se postupovnog pitanja tiče, smatram da razlika u mišljenju između suda najvišeg stupnja i nižeg suda iste države članice ne treba isključiti primjenu doktrine acte clair.

I –  Pravni okvir

5.        U članku 6. Uredbe br. 1408/71 („Konvencije o socijalnoj sigurnosti koje zamjenjuje ova Uredba”) stoji:

„U skladu s odredbama članaka 7., 8. i članka 46. stavka 4., ova Uredba, s obzirom na osobe i slučajeve koje obuhvaća, zamjenjuje odredbe svake konvencije o socijalnoj sigurnosti koja povezuje:

(a)      isključivo dvije ili više država članica, ili

(b)      najmanje dvije države članice i jednu ili više drugih država, kada rješavanje dotičnih slučajeva ne uključuje niti jednu ustanovu jedne od posljednje navedenih država.”

6.        Međutim, neovisno o članku 6. Uredbe br. 1408/71, odredbe sporazuma od 27. srpnja 1950. i 30. studenog 1979. koji se odnosi na socijalnu sigurnost lađara na Rajni nastavljaju se primjenjivati, u skladu s člankom 7. stavkom 2. točkom (a) te uredbe („Međunarodne odredbe na koje ova Uredba ne utječe”).

II –  Činjenično stanje, postupak i upućena pitanja

7.        X i T. A. van Dijk, nizozemski državljani s prebivalištem u Nizozemskoj, 2006. i dijelom 2007. godine, radili su na riječnim plovilima koja su se koristila za komercijalne djelatnosti na Rajni (iako ne isključivo na toj rijeci).

8.        U predmetu C-72/14 koji se odnosi na X-a, plovilo je bilo upisano u Nizozemskoj kao plovilo za plovidbu Rajnom, a njegov vlasnik je bilo društvo sa sjedištem u Nizozemskoj. U tom upisu u rubrici „Brodar” prvotno nije bilo ništa navedeno. Luksemburška tijela su 2006. godine društvu AAAA, koje je imalo sjedište u Luksemburgu te u kojem je X bio zaposlen, izdala potvrdu o upravljanju. To je društvo 2007. označeno kao brodar plovila s nizozemskom registracijom(4).

9.        Što se T. A. van Dijka tiče, on je od 1. siječnja do 30. lipnja 2007. radio za brodarsko društvo sa sjedištem u Luksemburgu.

10.      U oba slučaja nadležno luksemburško tijelo izdalo je potvrde E 101, prema kojima se na X-a i na T. A. van Dijka primjenjivalo luksemburško zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti. Međutim, nizozemska tijela nisu priznala te potvrde smatrajući da se na X-a i T. A. van Dijka primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti te da su isti obvezni plaćati doprinose za socijalno osiguranje u Nizozemskoj jer su navodno bili lađari na Rajni. Nizozemska su tijela obojici izdala rješenja o razrezu poreza koja su oni potom osporavali.

11.      U predmetu C-72/14, X je pokrenuo postupak pred Rechtbank Breda, nakon čega je pred Gerechtshof te ’s-Hertogenbosch podnio žalbu protiv prvostupanjske presude. Budući da je imao dvojbe u pogledu tumačenja Uredbe br. 1408/71, taj je sud 7. veljače 2014. odlučio prekinuti postupak te zatražiti od Suda da se u prethodnom postupku izjasni o sljedećim pitanjima:

„1.      U [presudi u predmetu FTS, C-202/97, EU:C:2000:75], Sud je presudio da je potvrda E101 koju je izdala nadležna ustanova države članice obvezujuća za ustanove socijalne sigurnosti drugih država članica, čak i ako je sadržajno netočna. Vrijedi li taj zaključak i u slučajevima poput onog u ovom predmetu, u kojima se ne primjenjuju pravila o određivanju mjerodavnog prava [Uredbe br. 1408/71]?

2.      Je li za odgovor na ovo pitanje značajno što nadležna ustanova nije imala namjeru izdati potvrdu E101, ali je iz administrativnih razloga ipak svjesno i namjerno koristila dokumente za koje se, s obzirom na njihov oblik i sadržaj, čini da su potvrde E101, dok je zainteresirana osoba vjerovala i razumno mogla vjerovati da je dobila takvu potvrdu?”

12.      U predmetu C-197/14, T. A. van Dijk je prvotno pokrenuo postupak pred Rechtbank te ’s-Gravenhage, nakon čega je podnio žalbu pred Gerechtshof te ’s-Gravenhage. Potom je pred Hoge Raad uložio kasacijsku žalbu protiv presude Gerechtshofa, protiv koje je i Staatssecretaris van Financiën (državni tajnik za financije) uložio protužalbu. Hoge Raad je, s obzirom na odluku o upućivanju pitanja na prethodno odlučivanje u predmetu C-72/14, 28. ožujka 2014. odlučio prekinuti postupak te zatražiti od Suda da se u prethodnom postupku izjasni o sljedećim pitanjima:

„1.      Je li Hoge Raad, kao najviši nacionalni sud, zbog pitanja koje je niži nacionalni sud uputio na prethodno odlučivanje, obvezan uputiti Sudu pitanje na prethodno odlučivanje ili mora pričekati odgovor na pitanje koje je postavio niži sud, čak i ako smatra da je pravilna primjena prava Europske unije u stvari o kojoj treba odlučiti toliko očita da nema mjesta nikakvoj razumnoj sumnji o tome na koji način treba odgovoriti na to pitanje?

2.      U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: obvezuje li tada nizozemska tijela u području socijalne sigurnosti potvrda E 101 koju je izdalo tijelo druge države članice, čak i ako je riječ o lađaru na Rajni, tako da se na temelju članka 7. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71 ne primjenjuju odredbe te uredbe o mjerodavnim propisima na koju se ta potvrda poziva?”

13.      Pisana su očitovanja u predmetu C-72/14 podnijeli X, nizozemska vlada, češka vlada te Komisija. U predmetu C-197/14, pisana su očitovanja podnijeli T. A. van Dijk, nizozemska vlada, njemačka i grčka vlada te Komisija.

14.      Predmeti C-72/14 i C-197/14 spojeni su 24. veljače 2014. Istog je dana, na temelju članka 76. stavka 2. Poslovnika, Sud odlučio ne održati raspravu.

III –  Analiza

A –    Uvodna zapažanja

15.      U razmatranim predmetima javljaju se dva potpuno različita pitanja. Stoga će moja ocjena biti podijeljena u dva dijela. Prvo ću razmotriti suštinsko pitanje uzajamnog priznavanja i obvezujućeg učinka potvrda E 101. Tek ću se nakon toga pozabaviti prvim pitanjem Hoge Raada u pogledu opsega doktrine acte clair.

16.      Svjestan sam da je Hoge Raad svoje drugo pitanje, u pogledu uzajamnog priznavanja potvrda E 101, postavio samo ako Sud na prvo pitanje odgovori na način da je Hoge Raad bio obvezan Sudu uputiti pitanje na prethodno odlučivanje na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a. Međutim, odgovor samo na prvo pitanje, koje je uputio Hoge Raad, ne bi pomoglo Gerechtshof te ‘s-Hertogenboschu u rješavanju spora koji se pred njim vodi, te taj sud ima pravo uputiti pitanje na prethodno odlučivanje, neovisno o sudskoj praksi višeg suda(5). Stoga, smatram da je u svakom slučaju potrebno pružiti odgovor na suštinsko pitanje o socijalnoj sigurnosti.

B –    Prvo pitanje: uzajamno priznavanje potvrda E 101

1.      Uvodni komentari

17.      Prvim i drugim pitanjem u predmetu C-72/14 te drugim pitanjem u predmetu C-197/14 — koje ću zajedno razmatrati — sudovi koji su uputili zahtjeve žele znati trebaju li tijela jedne države članice, pod pretpostavkom da su tijela druge države članice osiguranoj osobi pogrešno izdala potvrdu E 101, prema kojoj se na tu osobu primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti te države članice, priznati tu potvrdu, iako je zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na tu osiguranu osobu uređeno instrumentom međunarodnog prava navedenom u članku 7. Uredbe br. 1408/71, in casu Rajnskim sporazumima. Drugo pitanje u predmetu C-72/14 upućuje da odgovor možda ovisi o tome je li pogrešno izdavanje potvrde E 101 bilo slučajno ili namjerno.

18.      X i T. A. van Dijk, kao i češka vlada i Komisija, smatraju da potvrda E 101 koju je izdala država članica u tim okolnostima obvezuje tijela druge države članice. Samo se nizozemska vlada s tim ne slaže (njemačka i grčka vlada nisu se osvrnule na prvo pitanje).

19.      Kako je navedeno u mom uvodu, čini se da je srž tog prvog glavnog pitanja u pogledu socijalne sigurnosti pitanje je li i zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na osigurane osobe s obzirom na određene međunarodne odredbe „uređeno” iznimkom dopuštenom člankom 7. Uredbe br. 1408/71. Osobito Komisija smatra da tomu jest tako. Na temelju toga Komisija zaključuje, s obzirom da je prema njezinu mišljenju to pitanje obuhvaćeno područjem primjene uredbe, da se primjenjuje i načelo uzajamnog priznavanja.

20.      Međutim, ja ne dijelim to stajalište.

21.      Odgovor na pitanje moraju li se potvrde E 101 priznati očito ovisi o tome je li ih zakonski uopće bilo moguće izdati, što, pak, ovisi o tome je li Uredba br. 1408/71 bila primjenjiva. Međutim, prije nego se posvetim analizi, važno je razjasniti u pogledu čega se od Suda ne traži donošenje odluke.

22.      Kao prvo, od Suda se ne traži donošenje odluke o tome koje se zakonodavstvo u pogledu socijalne sigurnosti doista primjenjuje na X-a i T. A. van Dijka — odnosno pružanje odgovora na pitanje primjenjuje li se na te osobe nizozemsko ili luksemburško pravo. To je razumljivo, s obzirom da Rajnski sporazumi (ako se primjenjuju) te, osobito, članak 11. stavak 2. istih, nisu akti institucija Unije koje Sud ima nadležnost tumačiti(6).

23.      Kao drugo, iz istog razloga, a također i s obzirom na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je na nacionalnim sudovima da prikupe i ocijene sve relevantne činjenice te na njih primijene pravo, Sud ne može odrediti jesu li X i T. A. van Dijk doista lađari na Rajni. Stoga će svoj odgovor jednostavno morati temeljiti na pretpostavci da jesu — što sudovi koji su uputili zahtjev trebaju potvrditi(7).

24.      Imajući to na umu, smatram da odgovor na suštinsko pitanje u pogledu socijalne sigurnosti proizlazi iz ispravnog tumačenja članaka 6. i 7. Uredbe br. 1408/71 u vezi sa sudskom praksom Suda.

2.      Ocjena

a)      Primjenjivost Uredbe br. 1408/71

25.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u pogledu osoba i predmeta na koje se odnosi te u skladu s određenim uvjetima, člankom 6. Uredbe br. 1408/71 zamjenjuju se odredbe bilo koje konvencije o socijalnoj sigurnosti koja obvezuje dvije ili više država članica (ili konvencije sklopljene između dviju ili više država članica i jedne ili više trećih zemalja u pogledu interne situacije između država članica). Ta je zamjena obvezna te ne dopušta iznimke pored onih navedenih u uredbi(8).

26.      Neke od spomenutih iznimaka navode se u članku 7. Uredbe br. 1408/71. Konkretno, u članku 7. stavku 2. stoji da se, neovisno o članku 6., određeni ugovori (između ostalih i Rajnski sporazumi) „nastavljaju primjenjivati”. Treba istaknuti kako je Sud zaključio da ako odredba međunarodnog ugovora ispunjava uvjete iz članka 7., da se ista „nastavlja u potpunosti primjenjivati neovisno o usvajanju Uredbe br. 1408/71 … te je i dalje obvezujuća u pogledu svih situacija koje obuhvaća”(9).

27.      Sud do sada nije tumačio članak 7. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1408/71. Osim toga, čini se da se u sudskoj praksi u pogledu članka 7. stavka 2. uredbe te, konkretno, zajedničkog učinka članka 6. i članka 7. stavka 2. točke (c)(10) na dvostrane konvencije sklopljene između država članica(11), ne pridaje nikakav značaj činjenici da sama Uredba br. 1408/71 sadrži „klauzule o izboru mjerodavnog prava”  — čini se da to pitanje jednostavno nije bilo sporno. Dvije presude ovdje ipak imaju određenu važnost.

28.      Sud je u predmetu Grana-Novoa(12) zaključio da konvencije o socijalnoj sigurnosti sklopljene između jedne države članice i jedne ili više trećih zemalja nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 1408/71. Međutim, bilo bi pogrešno protumačiti da to, a contrario, znači da su konvencije sklopljene između najmanje dvije države članice (te, po mogućnosti, jedne ili više država koje nisu članice ako se to tiče odnosa između država članica) uvijek obuhvaćene njezinim područjem primjene. Doista, Sud je u presudi u tom predmetu dodatno naglasio da uredba „izričito sadrži određene rezerve u pogledu njezine primjene na konvencije sklopljene između dviju ili više država članica”(13). Ako se takva rezerva može primijeniti, ne vidim nikakvu razliku između prethodno navedenih vrsta konvencija.

29.      Osim toga, predmet Callemeyn(14) odnosio se na posebnu situaciju koja se među ostalim odnosila na članak 7. stavak 1. točke (b) Uredbe br. 1408/71. U toj odredbi stoji da uredba ne utječe na obveze koje proizlaze iz Europskih privremenih sporazuma o socijalnoj sigurnosti od 11. prosinca 1953. sklopljenih između država članica Vijeća Europe. Budući da su samim tim višestranim ugovorom iznimke bile dopuštene ako su povoljnije za ovlaštenike, Sud je zaključio da primjena Uredbe br. 1408/71 nije u suprotnosti s njezinim člankom 7. stavkom 1. točkom (b) ako je povoljnija(15). Stoga, u najboljem su slučaju Europski privremeni sporazumi o socijalnoj sigurnosti doveli do primjene uredbe, a ne obratno.

30.      Ipak, Komisija u prilog svojem stajalištu navodi predmet Torrekens(16).  Sud je u presudi u tom predmetu istaknuo da se prethodnica Uredbe br. 1408/71, naime Uredba br. 3(17), „nastavlja primjenjivati u mjeri u kojoj te konvencije ne sprečavaju njezinu primjenu”. Komisija iz toga zaključuje da je Sud navodno potvrdio načelo kombinirane primjene pravila Uredbe br. 1408/71 s pravilima mjerodavnih međunarodnih ugovora.

31.      Međutim, čak i pod pretpostavkom da se pristup Suda iz predmeta Torrekens — koji se, istina, odnosio na sličnu odredbu Uredbe br. 3 — može primijeniti i na članke 6. i 7. Uredbe br. 1408/71, sumnjam da bi to trebalo imati učinak kakav navodi Komisija. Ako se potvrdom E 101 koja je izdana na temelju Uredbe br. 1408/71 kao mjerodavno određuje zakonodavstvo različito od onog koje se primjenjuje prema Rajnskim sporazumima, ti bi sporazumi zasigurno sprečavali primjenu Uredbe br. 1408/71. Nasuprot tomu, ne vidim na koji bi način effet utile Uredbe br. 1408/71 bio ugrožen ako bi države članice imale pravo ne priznati potvrde E 101 koje su izdane u okolnostima uređenima posebnom konvencijom o socijalnoj sigurnosti na koju ta uredba ne utječe.

32.      Navodi Komisije me nisu uvjerili ni da se Rajnski sporazumi još uvijek primjenjuju isključivo na temelju članka 7. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71. Iako je to, formalno gledajući, nedvojbeno točno, tu se, metaforički rečeno, radi o ulasku kroz vrata da bi se odmah potom izašlo kroz prozor. Smatram da se tu više radi o zakonodavnoj tehnici nego o bilo čemu drugom, te se tomu ne treba pridavati presudna važnost.

33.      Pružit ću primjer kako bih to pojasnio. Ako zamislimo da se u transnacionalnom trgovačkom postupku mjerodavno pravo određuje na temelju konvencije o izboru mjerodavnog prava, kao što je Rimska konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze(18), to ne znači da se, nakon što je mjerodavno nacionalno pravo određeno, opća načela međunarodnog prava nastavljaju primjenjivati na rješavanje merituma odnosnog spora. Nastavno na taj primjer — ovog puta koristeći Uredbu br. 593/2008(19) — ista logika nalaže da, nakon što je neko nacionalno pravo određeno kao mjerodavno, to samo po sebi ne izaziva primjenu općih načela prava Unije u odnosnom sporu. Stoga je činjenica da je izbor mjerodavnog prava uređen uredbom, u biti, bespredmetna.

34.      Naposljetku, čini se da usporedba s režimom uspostavljenim Uredbom br. 883/2004(20) (iako ta uredba nije primjenjiva ratione temporis) daje potporu tumačenju koje predlažem. Člankom 8. te uredbe („Odnosi između ove Uredbe i ostalih instrumenata koordinacije”) spojeni su članci 6. i 7. Uredbe br. 1408/71, ali uz jednu bitnu razliku: nestale su višestrane konvencije navedene u članku 7. stavku 1. i stavku 2. točkama (a) i (b) Uredbe br. 1408/7. Umjesto toga, u članku 16. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 („Odstupanja od članaka od 11. do 15.”) stoji da dvije ili više država članica, nadležna tijela tih država članica ili službe koje su ta tijela odredila mogu zajedničkim dogovorom predvidjeti izuzetke od članaka od 11. do 15. u interesu određenih osoba ili kategorija osoba. Komisija u svojim očitovanjima ističe da su države članice koje su ujedno i stranke Rajnskih sporazuma postigle takav dogovor(21). Taj zakonodavni razvoj upućuje da bi od sada, koordinacija koju su omogućili Rajnski sporazumi itekako mogla biti obuhvaćena područjem primjene glave II. Uredbe br. 883/2004 („Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”).

35.      Međutim, Komisija navodi da bi ishod na temelju Uredbe br. 883/2004 bio jednak kao nekada na temelju Uredbe br. 1408/71. Iako se opravdano može postaviti pitanje održava li se Uredbom br. 883/2004 status quo ili se prethodni režim mijenja u pogledu tog pitanja, smatram kako je znakovito da se prethodno navedene države članice nisu mogle pozvati na članak 17. Uredbe br. 1408/71, koji je gotovo jednako sročen kao i članak 16. Uredbe br. 883/2004. Ipak, kad bi Sud zauzeo stajalište da režim uspostavljen Uredbom br. 883/2004 samo potvrđuje status quo, razmatrane bi se predmete, s obzirom na pristup korišten u nastavku, trebalo tretirati na jednak način kao i predmete obuhvaćene područjem primjene glave II. Uredbe br. 1408/71(22). To bi izazvalo primjenu načela utvrđenih u predmetu FTS(23), te bi se u tim okolnostima na upućena pitanja (kako su preformulirana) trebalo potvrdno odgovoriti.

36.      Ipak, pod pretpostavkom da su X i T. A. van Dijk lađari na Rajni, moje primarno stajalište je i dalje da nisu obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 1408/71.

b)      Posljedice za potvrde E 101

37.      Stajalište koje zauzimam u pogledu Uredbe br. 1408/71 vodi me do zaključka da se sudovima koji su uputili zahtjeve treba odgovoriti na način da potvrde E 101, koje su izdala luksemburška tijela te kojima se određuje kako se luksemburško zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti primjenjuje na X-a i T. A. van Dijka, nemaju nikakav pravni učinak.

38.      Doista, ova se Unija temelji na vladavini prava. Iznimno je važno načelo dodjele ovlasti, koje je sastavni dio ustavne strukture Europske unije. Ako institucija ili agencija Unije nema pravnu nadležnost, nijedan „akt” koji usvoji u tom području nema obvezujući učinak. Isto vrijedi i ako su tijela država članica odgovorna za osiguravanje praktične provedbe politike Unije, te ako su mjere koje poduzimaju poduzete na temelju pravila Unije. To je ovdje slučaj, jer su odnosne potvrde iz dotičnih predmeta izdala nadležna luksemburška tijela na temelju Uredbe br. 1408/71 i Uredbe br.  574/72(24), radi određivanja mjerodavnog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti.

39.      Iz istog razloga te kao odgovor na drugo pitanje u predmetu C-72/14, smatram da nije bitno je li tijelo koje je izdalo potvrdu E 101 to učinilo zbog praktičnosti ili iz nekih drugih razloga.

40.      Stoga se slažem s nizozemskom vladom da potvrde E 101 koje su izdane u okolnostima iz predmeta o kojima je riječ nemaju obvezujući učinak. Presuda u predmetu FTS(25), u kojem se također radilo o slučaju gdje je nadležno tijelo jedne države članice odbilo priznati potvrdu E 101 koju su izdala tijela druge države članice, to ne mijenja. U tom je predmetu spor bio ograničen na pitanje o tome koja odredba glave II. Uredbe br. 1408/71 ispravno određuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na odnosne radnike — odnosno, u okviru koordinacije koja se provodi tom uredbom.

41.      Na temelju toga, predlažem da Sud na prvo i drugo pitanje u predmetu C-72/14 te na drugo pitanje u predmetu C-197/14 odgovori na način da se članak 7. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1408/71, u okolnostima gdje su tijela jedne države članice izdala potvrdu E 101 osiguranoj osobi kojom se određuje da se zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti te države članice primjenjuje na tu osobu, ali gdje je pitanje mjerodavnog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti uređeno Rajnskim sporazumima — što sudovi koji su uputili zahtjev trebaju provjeriti — treba tumačiti na način da se njime tijela druge države članice ne obvezuje da priznaju tu potvrdu.

c)      Alternativna razmatranja

42.      Ako se Sud sa mnom ne složi u pogledu područja primjene Uredbe br. 1408/71, potrebne su određene dodatne napomene.

43.      Čak i ako se članci 6. i 7. Uredbe br. 1408/71 trebaju tumačiti na način da prvenstvo (i primjenjivost) Rajnskih sporazuma proizlazi iz same te uredbe te da se, posljedično, i uredba primjenjuje, ostaje pitanje pravi li to u stvarnosti ikakvu razliku. Doista, u članku 7. stoji da se Rajnski sporazumi nastavljaju primjenjivati. U tom je smislu upitno mijenja li tu činjenicu načelo uzajamnog priznavanja potvrda E 101, predviđeno u presudi u predmetu FTS(26).

44.      Nikako se ne može pretpostaviti da se potvrda koja je pogrešno izdana na temelju glave II. Uredbe br. 1408/71 treba automatski priznati ako je odnosno pitanje jasno uređeno glavom I. te uredbe („Opće odredbe”). Nakon predmeta FTS nema sudske prakse u pogledu takve situacije(27). Sud, međutim, jest naglasio supsidijarnu narav glave II. Uredbe br. 1408/71(28). Točno je da potvrda E 101 obvezuje nadležne institucije države članice domaćina utoliko što uspostavlja pretpostavku o istinitosti onoga što se u istoj navodi(29). Međutim, Sud je također istaknuo da se pretpostavka iz ovjerene izjave koju je izdala nadležna institucija države članice nužno ne odnosi i na pitanja izvan područja primjene glave II. uredbe (iako se, doduše, potvrda E 101 obično ne koristi za takve svrhe)(30).

45.      U dotičnim su predmetima luksemburška tijela izdala potvrde E 101 određujući da se luksemburški sustav socijalne sigurnosti primjenjuje na X-a i T. A. van Dijka. Nadležna se nizozemska tijela s tim ne slažu. Komisija ističe da, u skladu s informacijama koje ima na raspolaganju, stranke Rajnskih sporazuma iz razloga praktičnosti izdaju potvrde E 101 kojima se određuje mjerodavno zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti, jer ne postoji nijedan obrazac za tu svrhu(31). Međutim, budući da Sud svoj odgovor mora temeljiti na pretpostavci da obje osobe jesu lađari na Rajni — što Komisija ne osporava — te da nije nadležan rješavati sporove između ugovornih stranaka u pogledu ispravnog tumačenja Rajnskih sporazuma (vidjeti t. 22. i 23. gore), za potrebe ovog postupka se može pretpostaviti da se glava II. Uredbe br. 1408/71 ne primjenjuje. Stoga se luksemburškim potvrdama ne smije pridati ništa veći značaj nego drugim ovjerenim izjavama koje izdaje nadležna institucija države članice u pogledu pitanja koje nije obuhvaćeno područjem primjene glave II. uredbe. Mogućnost da takva izjava bude, iz razloga praktičnosti, izdana na obrascu potvrde E 101 ne bi na to smjela utjecati.

46.      Stoga, ako Sud bude smatrao da je to pitanje obuhvaćeno područjem primjene Uredbe br. 1408/71, stojim pri odgovoru predloženom gore pod točkom 41.

C –    Drugo pitanje: granice doktrine acte clair

1.      Uvodni komentari

47.      Prvim se pitanjem u predmetu C-197/14 postavljaju važna pitanja u pogledu doktrine acte clair. Budući da je o njoj već mnogo napisano, nije ju potrebno posebno predstavljati. Ovdje se od Suda, konkretno, traži da protumači uvjet da „nacionalni sud mora biti uvjeren da se to jednako očito nameće sudovima drugih država članica, kao i Sudu”(32). Glavno pitanje koje Hoge Raad postavlja je sljedeće: je li nemoguće sudu najvišeg stupnja primijeniti doktrinu acte clair ako je niži sud iz iste države članice uputio Sudu istovjetno ili slično pitanje prava Unije?

48.      Hoge Raad se boji da bi potvrdan odgovor na prvo pitanje u predmetu C-197/14 značio da bi najviši sud države članice, koji želi ukinuti presudu nižeg suda jer tumači pravo Unije drugačije od tog nižeg suda, svaki put morao prvo tražiti stajalište Suda o tom pitanju.

49.      T. A. van Dijk ističe da zahtjevi doktrine acte clair nisu ispunjeni u glavnom postupku. Međutim, smatra kako je dostatno da sud najvišeg stupnja pričeka odgovor Suda na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio niži sud. Grčka vlada i Komisija se u bitnom slažu s tim stajalištem.

50.      Nizozemska vlada navodi da sama činjenica što je sud države članice od Suda zatražio smjernice automatski ne znači da postoji „razumna sumnja” u smislu sudske prakse. Njemačka vlada, koja se načelno s tim slaže, dodaje da se kvaliteta tumačenja nižeg suda treba uzeti u obzir, te da bi bilo neprihvatljivo kada bi očito pogrešno stajalište koje je niži sud usvojio moglo onemogućiti postupovne učinke doktrine acte clair.

51.      Odmah na početku bih podsjetio da je konkretan cilj članka 267. stavka 3. UFEU-a spriječiti da se u bilo kojoj državi članici razvije nacionalna sudska praksa koja je u suprotnosti s pravilima prava Unije(33). To proizlazi iz formulacije članka 267. stavka 3. UFEU-a koji, tekstualno gledano, nacionalnim sudovima najvišeg stupnja ne ostavlja puno manevarskog prostora.

52.      Unatoč tome, presudom u predmetu Cilfit i drugi(34) nacionalnim sudovima najvišeg stupnja — kao najvišim sudovima odgovornima za decentraliziranu primjenu prava Unije(35) — dana je mogućnost da, u određenim okolnostima, sami preuzmu odgovornost rješavanja pitanja koje se odnosi na pravo Unije.

53.      Na prvi pogled, uvjeti povezani s doktrinom acte clair nisu za bojažljive. Glavni uvjet da „pravilno tumačenje prava [Unije] [mora biti] toliko očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji o načinu rješavanja postavljenog pitanja” nije široko formuliran. Osim toga, taj zahtjev sadržava dva uvjeta. Kao prvo, nacionalni sud najvišeg stupnja „mora biti uvjeren da se to jednako očito nameće sudovima drugih država članica, kao i Sudu”. Kao drugo, moraju se uzeti u obzir karakteristična obilježja prava Unije(36). Zbog toga je jedan autor za doktrinu acte clair, nedugo nakon njezina nastanka, izjavio da je „jedinstveno uska”, te da predstavlja „taktički potez” i sredstvo „za jačanje i učvršćivanje nadzora [Suda]”(37).

54.      Čak je i unutar Suda način na koji je presuda u predmetu Cilfit i drugi(38) sročena opisan kao „nejasan”(39). Ipak, snažnija se kritika odnosi na obvezu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu kao takvu, koja određuje doktrinu acte clair te u svjetlu koje se ta doktrina treba razumjeti. Primjerice, u predmetu u kojem se pojavilo pitanje o tome trebaju li se određeni odjevni predmeti za žene u carinske svrhe klasificirati kao pidžame, nezavisni odvjetnik Jacobs je znamenito predložio radikalnu reformu te obveze na način da se Sud nastoji više suzdržavati(40). Nezavisni odvjetnik Ruiz-Jarabo Colomer otišao je dalje usporedivši obvezu upućivanja Sudu zahtjeva za prethodnu odluku s legendom o Sizifu(41). Nasuprot tomu, iako je priznao da kriteriji acte clair nisu savršeni, nezavisni odvjetnik Tizzano zagovarao je stajalište da doktrina treba ostati kakva jest(42).

55.      Iz šire perspektive, mnoge su bojazni u pogledu nesporne obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku srećom nestale s vremenom. Kronološki gledano, Sud je još i prije predmeta Cilfit i drugi(43) pojasnio da članak 267. stavak 3. UFEU-a ima svoje granice. U predmetu Da Costa i drugi, koji se osobito odnosio na situacije koje su „suštinski istovjetne pitanju koje je već bilo predmet prethodne odluke u sličnom predmetu”, Sud je zaključio da autoritet njegovih odluka „može obvezu [upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku] lišiti njezine svrhe i sadržaja”(44), čime je priznao pravnu vrijednost presedana. Međutim, to nije jedina presuda koja je prije predmeta Cilfit i drugi odražavala razumno tumačenje te obveze(45).

56.      Osim toga, kao što svi znamo, kada je nezavisni odvjetnik Capotorti nekoliko godina kasnije istaknuo Sudu svoje neslaganje s ublažavanjem obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku priznavanjem, kao pitanja prava Unije, doktrine acte clair(46), Sud se s tim nije složio.

57.      Još jedan predmet(47) ukazuje na činjenicu da je obveza upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku tijekom vremena polako, ali sigurno, oslabljena — neki bi rekli potkopana. Sud je u predmetu Intermodal Transports potvrdio kako činjenica da upravna tijela mogu zauzeti drugačije stajalište u pogledu ispravnog tumačenja koje treba usvojiti u postupku koji je u tijeku pred sudom najvišeg stupnja ne isključuje mogućnost pozivanja na doktrinu acte clair(48).

58.      Međutim, točno je da Sud nije bio jednako fleksibilan kada je riječ o nadzoru valjanosti akata koje su usvojile institucije Unije. Unatoč čvrstim stajalištima njegova nezavisnog odvjetnika, Sud je u predmetu Gaston Schul zaključio da se razlozi koji nacionalni sud mogu osloboditi obveze na temelju članka 267. stavka 3. ne odnose na pitanja u pogledu valjanosti akata Unije(49). Tako je bilo unatoč tomu što je Sud, u ranijem predmetu, zaključio da su analogne odredbe usporedivog akta Unije nevaljane.

59.      Nakon što sam pripremio podlogu, sada ću razmotriti pitanje koje je Sudu uputio Hoge Raad.

2.      Ocjena

a)      Je li acte clair isključen ako je niži sud iz iste države članice zatražio od Suda da odluči o sličnom pitanju?

60.      S obzirom na to da se obveza upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a tijekom vremena mijenjala, kako je gore navedeno, pitam se ne bi li bilo prikladno kada bi Sud sada u određenoj mjeri razjasnio doktrinu acte clair.

61.      Osobno čvrsto smatram da nacionalni sud najvišeg stupnja ne gubi mogućnost pozivati se na doktrinu acte clair samo zato što je niži sud iz iste države članice uputio Sudu pitanje o istovjetnom ili sličnom problemu. Tri temeljne premise objašnjavaju zašto je tomu tako.

62.      Kao prvo, strukturno govoreći, vremena su se značajno promijenila od donošenja presude u predmetu Cilfit i drugi. Europske ekonomske zajednice su se 1982. godine sastojale od 10 država članica sa 7 službenih radnih jezika. Danas, 2015. godine, EU predstavlja puno sofisticiraniju uniju, koja obuhvaća 28 pravnih sustava, 24 službena radna jezika, mnogo šira područja nadležnosti te se, što predstavlja očitu novinu uvedenu Ugovorom iz Lisabona, veći naglasak stavlja na ulogu nacionalnih (vrhovnih) sudova na temelju članka 19. stavka 2. UEU-a. Kad bi se sudska praksa kruto tumačila, susret s „istinskom” situacijom acte clair bio bi, u najboljem slučaju, jednako nevjerojatan kao i susret s jednorogom.

63.      Kao drugo, razvio se i sustav provjera i ravnoteža u vezi članka 267. stavka 3. UFEU-a. Komisija priznaje obvezu nadzora načina na koji nacionalni sudovi najvišeg stupnja koriste doktrinu acte clair(50). Osim toga, presuda u predmetu Cilfit i drugi donesena je gotovo desetljeće prije presude u predmetu Francovich i drugi(51). To je bilo dobrih dvadeset godina prije predmeta Köbler(52). Danas, Sud(53) — i Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP)(54) — redovito odlučuju u postupcima u pogledu navodnog neispunjenja obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a. 

64.      Kao treće, činjenica je da nacionalni sudovi najvišeg stupnja u praksi ne isključuju primjenu doktrine acte clair (izričito ili implicitno), čak ni kada u odlukama koje su predmet žalbe — ili među manjinom sudskog vijeća — postoje razlike u mišljenju(55). U svjetlu toga, smatram da ne bi bilo mudro kada bi Sud prihvatio najuže tumačenje opsega uvjeta povezanih s tom doktrinom. To bi bilo u suprotnosti i sa stvarnošću i s duhom suradnje karakterističnim za odnos između Suda i nacionalnih (vrhovnih) sudova.

65.      Da se vratimo na razmatrano pitanje, od Suda se nije tražilo da razjasni pojmove „sumnja” (a još manje pojam „razumna sumnja”) ili „očitost”. Iz smisla zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C-197/14 jasno je da Hoge Raad nema nikakve sumnje u pogledu pristupa koji se treba usvojiti u postupku koji se pred njim vodi(56). Od Suda se jednostavno tražilo da pojasni znači li u praksi činjenica da je niži sud izrazio sumnju u to da sud najvišeg stupnja posljedično također mora dijeliti tu sumnju. U najmanju bi ruku učinak nedoumica nižeg suda bio da sud najvišeg stupnja više ne bi mogao preuzeti odgovornost da samostalno riješi pitanje prava Unije.

66.      Međutim, kako je nezavisna odvjetnica Stix-Hackl ranije istaknula, činjenica da se odredba može tumačiti na dva načina načelno nije u suprotnosti s očitošću pravilnog tumačenja(57).

67.      Po mom shvaćanju, izraz „nacionalni sud mora biti uvjeren da je to jednako očito sudovima drugih država članica, kao i Sudu” treba razumjeti na jednak način kao i druge uvjete koje je Sud naveo u predmetu Cilfit i drugi (vidjeti t. 53. gore). Stoga se taj zahtjev ne treba shvaćati u apsolutnim pojmovima. Naime, treba ga razumjeti na način da suci koji u postupku najvišeg stupnja odlučuju o određenom pitanju moraju biti osobno uvjereni da bi se drugi suci s njima složili. Smatram da okolnosti navedene u točkama 16. do 20. presude u predmetu Cilfit i drugi predstavljaju „alat” za utvrđivanje postoji li razumna sumnja. Treba ih shvaćati kao znakove upozorenja, a ne kao stroge kriterije te, ako ih pravilno tumačimo, ne predstavljaju ništa drugo do zdrav razum(58). Stoga, za razliku od određenih autora(59), presudu u predmetu Cilfit i drugi ne mogu tumačiti na način da se u njoj ističe kako se razumna sumnja može objektivno izmjeriti jednostavnim upućivanjem na razlike u tumačenjima među sucima. Doista, predmet Cilfit i drugi se odnosio na situaciju u kojoj je nacionalni sud najvišeg stupnja postavio Sudu pitanje je li uopće zamislivo nepostojanje obveze upućivanja Sudu neriješenog pitanja prava Unije. Nakon što je načelno potvrdno odgovorio na to pitanje, Sud je pokušao odrediti s tim povezane uvjete na način kojim bi spriječio neslaganje među sudovima. S druge strane, u predmetu Cilfit i drugi nije rečeno ništa u pogledu zaključaka koje treba izvući ako do neslaganja među sudovima doista dođe, kao što je slučaj u razmatranim predmetima.

68.      U tom smislu, smatram da je manje važno dolazi li moguće neslaganje od strane suda iz druge države članice ili od suda iz iste države članice. Uostalom, sud je naglasio „opasnost od odstupanja u sudskoj praksi unutar Zajednice”(60), koja bi — s obzirom na osobit cilj članka 267. stavka 3. UFEU-a da se spriječi razvoj nacionalne sudske prakse koja nije u skladu s pravilima prava Unije u bilo kojoj državi članici — a priori uključivala scenarij unutar države. Drugačije stajalište ne bi bilo suviše smisleno u pogledu država članica, poput Ujedinjene Kraljevine, u čijim se sastavnim dijelovima primjenjuju različiti pravni sustavi. Osim toga, iako je točno da se u kontekstu članka 267. UFEU-a ne tretiraju jednako, čini se poželjnim usvojiti dosljedan pristup u odnosu između nacionalnih sudova nižeg i nacionalnih sudova najvišeg stupnja: ako niži sud nije vezan odlukom nacionalnog suda najvišeg stupnja za koju prvonavedeni smatra da nije u skladu s pravom Unije(61), zašto bi onda potonji bio vezan drugačijim mišljenjem koje je izrazio niži sud?

69.      Dakle, moje se stajalište, u suštini, svodi na sljedeće: ako je nacionalni sud najvišeg stupnja dovoljno siguran u svoje tumačenje da preuzme na sebe odgovornost (te po mogućnosti krivnju) za rješavanje pitanja prava Unije bez pomoći Suda, pravno bi trebao imati pravo to učiniti. Međutim, u takvoj situaciji postoji jedna smetnja: mogućnost da protiv države članice iz koje je sud najvišeg stupnja bude podnesena tužba zbog nepoštovanja obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku i/ili zbog pogrešne primjene prava Unije. To je rizik koji taj sud sam mora preuzeti(62).

b)      Postoji li obveza čekanja ishoda zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio niži sud?

70.      Iako ne smatram da sumnja koju je izrazio niži sud iz iste države članice isključuje mogućnost acte clair, u prvom se pitanju koje je uputio Hoge Raad, kako je formulirano, spominje mogućnost da bi i on sam mogao biti obvezan Sudu uputiti pitanje, ili da bi morao pričekati ishod neovisne skupine prethodnih postupaka koji su pokrenuti zahtjevom koji je uputio niži sud u pogledu — pretpostavljam — suštinski istog pitanja prava Unije.

71.      Takva situacija ima određene specifičnosti. Naravno, sud najvišeg stupnja bi svejedno mogao zauzeti stajalište, unatoč zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio niži sud, da ne postoji razumna sumnja u pogledu ispravnog pristupa te da nema potrebe strpljivo čekati odluku Suda o tom pitanju, što može dugo potrajati. Razumijem takvo stajalište.

72.      Ipak, ostaje pitanje mora li, u tim okolnostima, na temelju dužnosti nacionalnih sudova najvišeg stupnja da lojalno surađuju sa Sudom Europske unije, kako je predviđena člankom 4. stavkom 3. UEU-a, nacionalni sud najvišeg stupnja ipak pričekati odluku Suda. Naime, iako je mala vjerojatnost da bi razumnu primjenu doktrine acte clair u Luksemburgu drugačije shvaćali, ta se opasnost ne može u potpunosti isključiti.

73.      Ipak, dužnost lojalne suradnje nije jasna pravna osnova na temelju koje bih mogao zaključiti da postoji obveza čekanja ishoda postupka pred Sudom. Na kraju krajeva, moguće je da pitanje nižeg suda, primjerice, uopće nije obuhvaćeno nadležnošću Suda, ili da se proglasi očito nedopuštenim iz razloga što, primjerice, ne ispunjava osnovne uvjete iz Poslovnika. Moguće je da spor bude sporazumno riješen tijekom postupka pred Sudom. Stoga, kad bi sud najvišeg stupnja bio obvezan prekinuti postupak, mogla bi se ugroziti postupovna učinkovitost kao i brzina rješavanja spora. Međutim, unatoč tomu, s obzirom na presudu u predmetu Köbler, ne bih isključio mogućnost da bi ponekad bilo mudrije pričekati presudu Suda.

IV –  Zaključak

74.      S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na pitanja koja su uputili Gerechtshof te ’s-Hertogenbosch i Hoge Raad (Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

–        U okolnostima u kojima su tijela države članice osiguranoj osobi izdala potvrdu E 101, a kojom je određeno da se na tu osobu primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti te države članice, ali u kojima je pitanje mjerodavnog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti propisno uređeno Sporazumom koji se odnosi na socijalnu sigurnost lađara na Rajni od 27. srpnja 1950., izmijenjenim 13. veljače 1961., te kasnije izmijenjenim 30. studenog 1979. (što sudovi koji su uputili zahtjeve trebaju potvrditi), članak 7. stavak 2. točka (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koje se kreću unutar Zajednice treba tumačiti na način da ne obvezuje tijela druge države članice da priznaju tu potvrdu;

–        Nacionalni sud najvišeg stupnja koji smatra da je pravilna primjena prava Europske unije u stvari o kojoj treba odlučiti toliko očita da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, nije obvezan na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a, uputiti Sudu pitanje na prethodno odlučivanje samo zato jer je niži sud iz iste države podnio zahtjev za prethodnu odluku o istom pitanju prava Unije.

1 – Izvorni jezik: engleski

2 – Uredba Vijeća od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL, posebno izdanje na engleskom jeziku 1971.(II), str. 416.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.), kako je izmijenjena.

3 Sporazum koji se odnosi na socijalnu sigurnost lađara na Rajni od 27. srpnja 1950., izmijenjen 13. veljače 1961., te kasnije izmijenjen 30. studenog 1979.

4 – U odluci kojom su upućena prethodna pitanja spominje se i subjekt naziva „AAA” i subjekt naziva „AAAA”; čini se da se jednostavno radi o pogrešci.

5 – Vidjeti, u tom smislu, presudu u predmetu Elchinov, C-173/09, EU:C:2010:581, t. 27. i navedenu sudsku praksu.

6 – Vidjeti, između ostalog, presudu u predmetu Torrekens, 28/68, EU:C:1969:17, t. 6.; usp. s presudom u predmetu Brusse, 101/83, EU:C:1984:187, t. 11. Međutim, Komisija smatra da se na X-a i T. A. van Dijka primjenjuje luksemburško zakonodavstvo, neovisno o tome temelji li se taj zaključak na Rajnskim sporazumima ili na Uredbi br. 1408/71.

7 – Gerechtshof te ’s-Hertogenbosch smatra da je X lađar na Rajni. Hoge Raad ne navodi svoje stajalište pogledu T. A. van Dijka.

8 – Vidjeti presudu u predmetu Balazs i Casa Judeţeană de Pensii Cluj, C-401/13 i C-432/13, EU:C:2015:26, t. 34. i navedenu sudsku praksu.

9 – Vidjeti presudu u predmetu Hoorn, C-305/92, EU:C:1994:175, t. 10.

10 – U članku 7. stavku 2. točki (c) Uredbe br. 1408/71 stoji da se, bez obzira na članak 6., nastavljaju primjenjivati „određene odredbe konvencija o socijalnoj sigurnosti koje su države članice uvele prije datuma primjene ove Uredbe, pod uvjetom da su povoljnije za korisnike, ili ako one proizlaze iz posebnih povijesnih okolnosti i njihov je učinak ograničen u vremenu, ako su te odredbe nabrojene u Prilogu III.”.

11 Vidjeti, između ostalog, presude u predmetima Walder, 82/72, EU:C:1973:62; Rönfeldt, C-227/89, EU:C:1991:52; Hoorn, C-305/92, EU:C:1994:175; Thévenon, C-475/93, EU:C:1995:371; Naranjo Arjona i drugi, C-31/96 do C-33/96, EU:C:1997:475; Gómez Rodríguez, C-113/96, EU:C:1998:203; Thelen, C-75/99, EU:C:2000:608; Kaske, C-277/99, EU:C:2002:74; Martínez Domínguez i drugi, C-471/99, EU:C:2002:523; Habelt i drugi, C-396/05, C – 419/05 i C – 540/05, EU:C:2007:810; Landtová, C-399/09, EU:C:2011:415; Wencel, C-589/10, EU:C:2013:303; i Balazs i Casa Judeţeană de Pensii Cluj, C-401/13 i C-432/13, EU:C:2015:26.

12 – C-23/92, EU:C:1993:339, t. 23. do 25.

13 – Ibid., t. 25. (moje isticanje). Također vidjeti presudu u predmetu Walder, 82/72, EU:C:1973:62, t. 6. i 9.

14 – 187/73, EU:C:1974:57.

15 – Ibid., t. 18. do 21., potvrđeno u presudi u predmetu Frascogna, 157/84, EU:C:1985:243, t. 13.

16 28/68, EU:C:1969:17.

17 – Uredba Vijeća (EEZ) br. 3 od 25. rujna 1958. o socijalnoj sigurnosti radnika migranata (SL, 1964., str. 561.).

18 – Otvorena za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL 1980., L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7.).

19 – Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.).

20 – Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.; kako je ispravljena u SL 2004., L 200, str. 1.). Tom je uredbom stavljena izvan snage i zamijenjena Uredba br. 1408/71 s učinkom od datuma primjene Uredbe br. 883/2004 (1. svibnja 2010.).

21 – Sporazum o izuzecima od 23. prosinca 2010. u pogledu zakonodavstva koje se primjenjuje na lađare na Rajni, usvojen na temelju članka 16. stavka 1. Uredbe br. 883/2004.

22 – Sud je u presudi u predmetu Brusse, 101/83, EU:C:1984:187, zaključio da radnik na temelju Uredbe br. 1408/71 ima prava u pogledu dvostranog sporazuma sklopljenog u skladu s člankom 17. iste.

23 – C-202/97, EU:C:2000:75.

24 – Uredba Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL, posebno izdanje na engleskom jeziku, 1972.(I) str. 159.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 3.), kako je izmijenjena.

25 – C-202/97, EU:C:2000:75.

26 – C-202/97, EU:C:2000:75.

27 – Vidjeti presude u predmetima Banks i drugi, C-178/97, EU:C:2000:169; Herbosch Kiere, C-2/05, EU:C:2006:69; i Format Urządzenia i Montaże Przemysłowe, C-115/11, EU:C:2012:606.

28 – Vidjeti, u tom smislu, presudu u predmetu Bouman, C-114/13, EU:C:2015:81, t. 35. i navedenu sudsku praksu.

29 – Vidjeti, između ostalog, presudu u predmetu FTS, C-202/97, EU:C:2000:75, t. 53.

30 – Vidjeti, u tom smislu, presudu u predmetu Bouman, C-114/13, EU:C:2015:81, t. 25. do 27. U tom je predmetu Komisija neuspješno tvrdila da predmetni dokument ima obvezujući učinak; vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Szpunara u predmetu Bouman, C-114/13, EU:C:2014:123, t. 28. Također vidjeti presudu u predmetu Adanez-Vega, C-372/02, EU:C:2004:705, t. 48., usp. t. 36.

31 – Jasno, Sud ne može preispitati taj navod. Međutim, nije mi promaknulo da je Upravni centar za socijalnu sigurnost lađara na Rajni izdao određene standardne obrasce u okviru režima uspostavljenog Rajnskim sporazumima. Ti su obrasci priloženi, između ostalog, Rezoluciji br. 2 od 2. ožujka 1989.; Rezoluciji br. 3 od 13. listopada 1989.; i Rezoluciji br. 5 od 27. ožujka 1990. (koja je zamijenjena Rezolucijom br. 7 od 26. lipnja 2007.). Svi se ti obrasci i rezolucije mogu preuzeti na internetskoj stranici Središnje komisije za plovidbu na Rajni (http://www.ccr-zkr.org).

32 – Presuda u predmetu Cilfit i drugi, EU:C:1982:335, t. 16.

33 – Vidjeti, između ostalog, presude u predmetima Hoffmann-Laroche, 107/76, EU:C:1977:89, t. 5., i Pedro IV Servicios, C – 260/07EU:C:2009:215, t. 32.

34 – 283/81, EU:C:1982:335.

35 – Vidjeti, u tom smislu, presudu u predmetu Parfums Christian Dior, C-337/95, EU:C:1997:517, t. 25., i mišljenje 1/09, EU:C:2011:123, t. 84. do 85.

36 – A to su, prema Sudu: jezična raznolikost pravnih tekstova, uporaba posebne terminologije, te posebne metode tumačenja; vidjeti Cilfit i drugi, 283/81, EU:C:1982:335, t. 16. do 20.

37 – Vidjeti Rasmussen, H., „The European Court’s Acte Clair Strategy in C.I.L.F.I.T. Or: Acte Clair, of Course! But What does it Mean?”, 9 EL Rev. (1984.), str. 242. i 243.

38 – 283/81, EU:C:1982:335.

39 – Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice Stix-Hackl u predmetu Intermodal Transports, C-495/03, EU:C:2005:215, t. 84. Bivši sudac Edward uporabio je izraz „nije idealan”; vidjeti Edward, D., „CILFIT and Foto-Frost in their Historical and Procedural Context”, u Maduro, M., i Azoulai, L. (ur.): The Past and Future of EU Law. The Classics of EU Law Revisited on the 50th Anniversary of the Rome Treaty 2010, Hart, 2010., str. 179.

40 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Jacobsa u predmetu Wiener SI, C-338/95, EU:C:1997:352 te, osobito, t. 18. do 21.

41 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Ruiz-Jarabo Colomera u predmetu Gaston Schul Douane-expediteur, C-461/03, EU:C:2005:415, t. 2. do 4.

42 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Tizzana u predmetu Lyckeskog, C-99/00, EU:C:2002:108, t. 60. do 76. te, osobito, t. 65.

43 – 283/81, EU:C:1982:335.

44 – 28/62 to 30/62, EU:C:1963:6, str. 38.

45 – U presudi u predmetu Hoffmann-Laroche, 107/76, EU:C:1977:89, t. 5 i 6., Sud je potvrdio da se obveza upućivanja prethodnog pitanja ne odnosi na sud najvišeg stupnja u incidentalnom postupku, pod uvjetom da stranke mogu spor riješiti u postupku o meritumu te tijekom kojeg se Sudu može uputiti zahtjev za prethodnu odluku. Također vidjeti presudu u predmetu Morson i Jhanjan, 35/82 i 36/82, EU:C:1982:368, t. 9. i 10.

46 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Capotortia u predmetu Cilfit i drugi, 283/81, EU:C:1982:267, te, osobito, t. 4.

47 – Međutim, treba spomenuti i presudu u predmetu Parfums Christian Dior, C-337/95, EU:C:1997:517, t. 30. U tom je predmetu Sud zaključio da je nacionalni sud najvišeg stupnja, koji na temelju međunarodnog prava ima obvezu uputiti pitanje u pogledu pravnog tumačenja sudu koji je u tu svrhu uspostavljen (u tom predmetu, Sud Beneluksa), oslobođen svoje dužnosti upućivanja pitanja na prethodno odlučivanje na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a, pod uvjetom da je sam međunarodni sud obvezan Sudu uputiti pitanje na temelju te odredbe i da doista to učini.

48 – C-495/03, EU:C:2005:552, t. 35.

49 – Vidjeti presudu u predmetu Gaston Schul Douane-expediteur, C-461/03, EU:C:2005:742, t. 19.

50 – Vidjeti Lenaerts, K.., Maselis, I., i Gutman, K. (Nowak, J., ur.): EU Procedural Law, 1. izdanje., Oxford, 2014., str. 102., gdje se navodi odgovor koji je predsjednik Komisije Thorn 25. srpnja 1983. dao na parlamentarno pitanje (SL 1983., C 268, str. 25.), te znamenitu tužbu zbog povrede koju je Komisija podnijela protiv Kraljevine Švedske u pogledu navodnog nepoštovanja članka 267. stavka 3. UFEU-a od strane Högsta Domstolen (vrhovni sud, Švedska) (obrazloženo mišljenje 2003/2161, C(2004) 3899, 13. listopada 2004.). Također vidjeti, u tom smislu, mišljenje nezavisnog odvjetnika Tizzana u predmetu Lyckeskog, C-99/00, EU:C:2002:108, t. 65.

51 – C-6/90 i C-9/90, EU:C:1991:428.

52 – C-224/01, EU:C:2003:513. U toj se presudi izričito poziva na obvezu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. stavka 3. UFEU-a, vidjeti t. 55.

53 – Vidjeti, implicitno, presudu u predmetu Komisija protiv Španjolske, C-154/08, EU:C:2009:695, t. 64. do 66. (također vidjeti t. 126.) te, u tom smislu, mišljenje 1/09, EU:C:2011:123, t. 84. do 87. Za noviji primjer, vidjeti Ferreira da Silva e Brito i drugi, C – 160/14, postupak u tijeku.

54 – ESLJP je više puta naveo da „nacionalni sudovi protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, koji odbiju Sudu na prethodno odlučivanje uputiti pitanje u pogledu tumačenja prava Unije koje se pojavilo u postupcima koji se pred njima vode, moraju za to odbijanje pružiti obrazloženje u svjetlu iznimki predviđenih u sudskoj praksi Suda. Stoga, moraju navesti razloge zbog kojih su smatrali da to pitanje nije relevantno, da je Sud već protumačio odnosnu odredbu prava Unije, ili da je pravilna primjena prava Unije toliko očita da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji”, vidjeti, između ostalog, Vergauwen i drugi protiv Belgije (odluka.), br. 4832/04, t. 90., 10. travnja 2012. i navedenu sudsku praksu (neslužbeni prijevod).

55 – Vidjeti, između ostalog, odluke House of Lords (Ujedinjena Kraljevina) u predmetu Regina protiv London Boroughs Transport Committee [1992] 1 CMLR 5, osobito t. [45.]; Court of Appeal (Engleska i Wales) (Ujedinjena Kraljevina) u predmetu Mighell protiv Reading & Another [1998] EWCA Civ 1465, t. [35.]; House of Lords u predmetu Three Rivers DV protiv Bank of England (br. 3) [2000] 3 CMLR 205; Högsta Domstolen (vrhovni sud) (Švedska) u predmetu NJA [2004] 735; Vestre Landsret (zapadni visoki sud) (Danska), kao suda najvišeg stupnja u predmetu UfR [2007] 54 (koju je po izvanrednom pravnom sredstvu ukinuo Højesteret (vrhovni sud) (Danska) u predmetu UfR [2011] 539 nakon presude u predmetu Mickelsson i Roos, C-142/05, EU:C:2009:336); Supreme Court (Ujedinjena Kraljevina) u predmetu The Office of Fair Trading protiv National plc i drugi [2009] UKSC 6, osobito t. [49.]; te portugalske odluke koje su srž predmeta Ferreira da Silva e Brito i drugi, C – 160/14, postupak u tijeku.

56 – Hoge Raad se poziva na vlastitu sudsku praksu, konkretno, na presudu od 11. listopada 2013., br. 12/04012, ECLI:NL:HR:2013:CA0827, u kojem je zaključio da se nikakva važnost ne treba pridavati potvrdi E 101 koja je izdana u pogledu lađara na Rajni. T. A. van Dijk također spominje i presudu Hoge Raad od 9. prosinca 2011., br. 10/03927, ECLI:NL:HR:2011:BQ2938, koja je imala navodno sličan ishod u pogledu potvrde E 106.

57 – Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice Stix-Hackl u predmetu Intermodal Transports, C-495/03, EU:C:2005:215, t. 110.

58 – U prilog tomu, vidjeti Edward, D., op.cit., str. 178.

59 – Vidjeti, osobito, Broberg, M., i Fenger, N., Preliminary References to the European Court of Justice, 2. izdanje., 2014., Oxford, str. 240. do 246.

60 – Vidjeti presudu u predmetu Intermodal Transports, C-495/03, EU:C:2005:552, t. 33. Moje isticanje.

61 – Presuda u predmetu Elchinov, C-173/09, EU:C:2010:581, t. 27. i navedena sudska praksa.

62 – Vidjeti, u tom smislu, presudu u predmetu Intermodal Transports, C-495/03, EU:C:2005:552, t. 37. Nedavni primjeri nacionalnih odluka nakon odbijanja suda najvišeg stupnja da uputi Sudu zahtjev za prethodnu odluku su presuda od 3. siječnja 2014. Sofiysky gradski sad (općinski sud u Sofiji) (Bugarska) u predmetu Pretsiz 2 EOOD protiv Bugarske Države, predmet br. 1782/2013; presuda od 21. studenog 2013. Ustavnog sodišča Republike Slovenije (ustavni sud) (Slovenija), ECLI:SI:USRS:2013:Up.1056.11; odluka od 19. svibnja 2014. Alkotmánybírósága (ustavni sud) (Mađarska), predmet br. 3165/2014; te rješenje od 28. kolovoza 2014. Bundesverfassungsgerichta (ustavni sud) (Njemačka), predmet br. 2 BvR 2639/09.